Cetvrtak, pa moglo bi se reci, kao i sveki cetvrtak. I danas lijep dan, puno raje u carsiji a i na pijaci. Ja kao i obicno uvijek na istom mjestu i fotografisem, nekog pitam a nekog i ne pitam. Mozda se ovi sto ih nisam pitao i naljute, ja se nadam da nece.
Danas izuzetno lijep i topao dan, a raja nekako posebno raspolozena. Proljetni radovi su u punom jeku, raja kreci voce, sije bastu itd.
Ove fudbalere sam nasao u Trnopolju na treningu. Bas su vrijedni i poslusni na treningu.
Zadnjih par dana, vrijeme pravo proljetno, raje na sve strane. Neki koji su koristili pravo na putovanje bez vize vec su se vratili svojim kucama i nastavljaju da rade, ako imaju sta i gdje da rade.
Svuda proci svojoj kuci doci, pa tako i ja najzad kod svoje kuce.Puno sam bio odsutan, puno sam putovao ove cetiri sedmice, i svugdje mi je bilo lijepo. Ali ima ono " ali" ja navikao na ove nase krajeve, pa mi ovdje naaajljepse.
Ovaj cetvrtak pisem iz dijaspore, a i slijedecih par cetvrtaka cu da se javljam iz Hollandije. Zima a meni dobra sansa za izlazak u druge zemlje, i da se sjetim mjesta gdje sam provodio dok sam bio dijasporac. Ovaj put sam turista kod svoje djece.
Evo vec dvije hefte hladno, temperatura ispod nule. Ipak mi se ne predajemo i ne propustamo cetvrtak u Kozarcu. Lijepo je izaci malo iz kuce, a narocito zbog ove gripe koja je zavladala Bosnom, naravno treba se i paziti.
Poslije jako hladnog vikenda, poceo je snijeg da se otapa. Djaci su imali odmor, i ove sedmice ponovo u skolske klupe. Januar je mjesec kad se najvise posili i obilazi rodbina.Zato su ulice, i sokaci prazni samo ponegdje prije vecere sretnem ponekog setaca.
Posljednjih dana je bilo pravo proljetno vrijeme, a danas kao da je tek pocela zima. Snijeg je poceo da pada, ali to nas mnoge nije sprijecilo da malo prosetamo do carsije.Ja kao po obicaju uvijek imam fotoaparat kod sebe, pa tako citavu heftu gdje mi se ukaze prilika pravim fotografije.
Lijepo vrijeme, a ne bas toplo, raje onako standard. Pa januar je,sto se kod nas kaze mrtva sezona, a i ovaj bez vizni rezim.
Vole se ko pas i macka, kaze se u narodu kad neko nekog ne voli. Ova fotografija je dokaz da pas i macka mogu da se vole. U ovom slucaju kuja doji macku.Kako vlasnica ovih kucnih ljubimaca rece, ova kuja je odhranila cetvero macica.
Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.
Piše: Edin Ramulić
* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.
