Izdvajamo

Zeljko Komsic "Zlatni ljiljan"dolaskom u nasu carsiju je nama gradjanima podrucja Kozarac priustio veliko zadovoljstvo i nada sve veliku cast.Rekao sam Kozarcanima,mali lapsus jer smo opet iskazali nezahvalnost prema ljudima koji misle za Nase dobro.Zeljko Komsic"Zlatni ljiljan"upravo je donio prelijep buket ljiljana na Spomen obiljezje.Ocigledno je nekom taj buket smetao pa je nakon pola sahata zavrsio u kanti za smece.

Jos deset dana do izbora.Ukljucite razum,vrijeme je za promjene!

Jos nesto o nasim komsijama iz sjene...

Kozarac!Kao najveci"Mali grad"na svijetu obiluje sa mnostvo privatnika.Za vrijeme rata Kozarac je srusen do temelja,pa se pocelo graditi ispocetka,kako nas narod kaze,od same nule.Zbog ove cinjenice najzastupljeniji su gradjevinski radovi.Razgovarajuci sa ljudima koji su krenuli da grade iznova svoje kuce.,lahko je bilo zakljuciti da je Mujanovic Said jedan od najboljih.Jer kako ,oni kazu:kvalitet,iskrenost,tacnost,postenje i ljubaznost su samo neke odlike koje on posjeduje.Musterijama je najbitnije da je posao odradjen sa visokom kvalitetom i u dogovorenom terminu,naravno i na veliko zadovoljstvo musterije.U razgovoru sa njegovim radnicima(u njegovom odsustvu) mogu se cuti samo rijeci hvale.

U razgovoru sa Saidom,on mi je preporucio da obidjem njegova radilista na kojima radi trenutno a naravno i objekte koje je vec zavrsio.Da bi se uvjerio u njegovu pricu a i u pricu drugih obisao sam nekoliko objekata.Par slika za procjenu vec navedenog....

Vjerujem da su i vas kao i mene ove slike uvjerile u kvalitet Saidovih radova!?

 

 

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.