Izdvajamo

Cetvrtak,ramazan je iza nas i danas slavimo bajram.Bajram serif mubarek olsun jos jednom svima.Danas nisam isao nigdje iz svog zaseoka,ali sam unazad par dana hodao unaokolo i slikao.

Pokusavam sa slikama da docaram ovu nasu ljepotu u nasim krajevima.

Firma "Karabasic". Ove momke nije potrebno posebno predstavljati,oni su najbolji za plasticnu stolariju.Moje tvrdnje potvrdjuje i to sto su prezaposleni.Kako su poslovni i ljubazni vidi im se i na osmjesima,uvijek raspolozeni i nasmijani.

 


Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.