Izdvajamo

Piše: Alma Ćirkić

Bože, koliko sam puta molila staru majku da mi ispriča priču o tome kako je upoznala mog didu i kako su se odlučili da se vjenčaju. Uvijek je izbjegavala tu temu. Sram ju je bilo priznati da ga nije mnogo viđala prije stupanja u brak. Sram ju je bilo priznati da se nikad s njim prije braka nije držala za ruku i ljubila. Kakav je šok za mladu ženu tada morao biti dolazak u novu porodicu. Postaješ žena nekom strancu, prvi put ostvaruješ blizak fizički kontakt, u paketu s njim dobijaš cijelu porodicu koja očekuje da im ljubiš ruke, da se budiš prva, kuhaš kafu... Od tebe se očekuje da spremaš jela, čistiš, ideš u baštu, ostaneš trudna što prije, radjaš djecu a da pri tome nikog ne uznemiravaš, i dalje kuhaš, pereš suđe i veš na čatrnji, bez obzira na vanjsku temperaturu. Da poštuješ njegovu porodicu, da si uvijek raspoložena kad te on treba, da svoje viđaš samo ako i kad on to dozvoli, da promjeniš život iz korijena i da pri tome uvijek budeš vrijedna i vesela. Svoju dugu crnu kosu kriješ pod maramom, linije svoga tijela ispod širokih bluza i dimija. Vuneni jelek preko toga kad padnu temperature. Sjećam se osmijeha moje majke kad dobije novi jelek. Isti bod štrikanja kao i prošli, ali eto, malkice drugačija boja. Stajala je satima ispred ogledala. S unutrašnje strane džepa uvijek neka sića zamotana u maramicu i zakačena zihericom. Da se ne izgubi, dok nekom od djece ne zatreba.
Za djecu i nema baš puno vremena, jer udovoljavaš drugima. Ustani. Naloži vatru. Izadji u štalu. Nahrani stoku. Pomuzi krave. Vrati se u kuću. Skuhaj kafu. Zovi ukućane. Srkni kafu na brzinu. Nosi mlijeko ili ga razlij. Pravi ručak. Vidi gdje su djeca. Pokrpi čarape. Navuci vode sa čatrnje. Pokupi veš. Namiri konak, pa tako u krug, dok djeca ne porastu. Do tada si se već dokazala u familiji i uživaš određeno poštovanje, ali si svjesna da su djeca već velika. Svjesna si šta si propustila ali običaji su takvi. Ne želiš im pokazati, jer nećeš da ih žalostiš a znaš da ih čeka isto što i tebe... Poslije njih, ostaješ sama ili sa muškarcem na kojeg si se s godinama navikla. On ti je najbolji, jer je jedini za kojeg znaš.
Desi se rat. Umre tvoj muškarac. Ostaneš sama u ovom današnjem svijetu. Gledaš šta se dešava oko tebe. Dio tebe to ništa ne razumije, ali drugi dio, naviknut na povinovanje i prihvatanje situacije s mirom se bori sa životom.
Gledaš gole, istetovirane, iskvarcane djevojke sa dugim noktima. Tvoja smeružana, ali netaknuta, bijela, mekana i mirisna koža to ne razumije.
Gledaš današnja mjenjanja partnera i izlijeve nježnosti u javnosti. Jedino što osjećaš je tvoj stid, a najmanje ti treba da se stidiš.
Gledaš šta roditelji danas rade za svoju djecu. Ti nisi za to imala priliku. Voljela bi da malo tog osjećaja sačuvaju i za roditelje.
Ne možeš se naviknuti. Iako se djeca brinu za tebe, navikla si raditi. Priglavci. Jedni... Dvoje... Možda su uveli centralno grijanje, ali ti svojim rukama voliš unijeti koje drvo. Opireš se. Kakva mašina za suđe? O čemu pričaju ova djeca? Ništa bez otrnjaka, dok ti to ne pritisneš svojim rukama. Kruh? Integralni ili sa sjemenkama? Sad ću ja potkuhati, kažeš.
Izumiru vrste. Izumiranje postoji otkad i život na zemlji. Dešava se to u životinjskom svijetu zbog prirodnih promjena klime, grabežljivaca i biljnog pokrova. Kod ljudi, izumiru narodi i običaji. Krivicu snosi čovjek.
Sa svim se nekako nosim, osim sa izumiranjem žena koje su tema ove priče. Znam da s današnje tačke gledišta njihovi uslovi života djeluju loši i čak nehumani. Ali nekako, ti uslovi su oblikovali njihove duše i tada je nastajala najdivnija, najnježnija, najveličanstvenija ljubav i dobrota kakve danas skoro nema.
Naučili smo mi koristiti centralno grijanje. Pojam potake, potpala, potpira se vrlo lako zaboravio. Navikli smo se i na mašine za pranje suđa. Koliko nas uopšte zna šta je otrnjak? Mlijeko odavno muzemo iz tetrapaka. Kad ste posljednji put stavili kajmak s mlijeka na domaći kruh i zašećerili, ono da utrnu zubi?
Naviknućemo se mi na sve. Ali, da li ćemo se naučiti živjeti bez njih? Bez njihove dobrote? Bez prostodušnosti i iskrene emocije? Bez domaćeg kruha? Bez otpetljavanja maramice u kojoj se krije sića?
Ja svoju dobru dušu sjećanjem još uvijek otimam od zaborava. Ako je vaša još s vama, ljubite joj smeružane nadlanice od mene. Ne govorite od koga je. Kad se ljubav daje, to nije ni bitno. Skuhajte mlijeko na šporetu, potkuhajte kruh, i zašećerite... Onako, da utrnu zubi. Da ih otmemo od zaborava. Da spriječimo izumiranje...

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.