Izdvajamo

Piše: Alma Ćirkić

Ne znam da li sam se radovala prvim šumskih jagodama zbog sunca ili suncu zbog prvih šumskih jagoda. Znam samo da je taj karakterističan miris i danas jedan od najdražih iz tog vremena. Stara majka ih je znala kupiti utorkom na pijaci. Plastična posudica ili tegla. Joj, kad se podigne poklopac a rajski miris se proširi po stanu…
Ja sam ih znala ići tražiti sama. Prema Raljašu, iza Doma kulture… Ako se uspijem vratiti sa jagodama nanizanim na travčicu ili dvije, smatrala sam to uspjehom. Nije da ih nije bilo, ali tako su dobro mirisale. Same su skakale u usta. Pokušala sam se opirati ali nije išlo. Kao da su imale svoju sopstvenu volju.
Vikend u Donjoj Ljubiji je već bio druga priča. Tata baci otkos ili dva a one se crvene. Pogotovo kad krene od dijela livade uz samu živicu. Najnepristupačnija mjesta. Oslobodi nam vidik a mi navalimo. On, brižni roditelj, obično viče da se pazimo zmija. Mi, razigrana djeca, obično ne čujemo :)
Bilo je nekih stvari koje sam željela a roditelji mi ih nisu mogli priuštiti. Često sam kovala plan kako ću sakupljati jagode u tegle i prodavati dok ne skupim novac. Pokušam ja. Pokrijem jagodama dno tegle. Sjednem u travu. Stavim teglu u krilo i sve sakupljeno lijepo pojedem.

Stara majka je tada znala reći da tu stvar koju želim sebi kupiti očigledno ne želim dovoljno. Da želim, potrudila bih se.Nije baš lako nakupiti punu teglicu sitnih jagoda. Za to treba snaga volje da ih ne pojedeš i upornost da ne odustaneš na pola puta. Baš treba da voliš to zbog čega to radiš.
Jednog proljeća, kad sam već imala bubuljice na licu i počela sanjariti o dječacima, na mojim stepenicama se pojavila tegla jagoda.
Ponedeljak ujutro. Početak sedmice. Jagode crvene, mirisne i izazovne. Ista stvar se ponovila sedmicu poslije. I još jednu.
Par ponedeljaka su jagode mirisale na stepenicama. Pune teglice sa poklopčićem. Na poklopčiću flomasterom nacrtano srce.
Tako sam željela da znam kome okupiram misli toliko da ima strpljenja da satima sjedi u travi. Zanimalo me je kome se to dopadam. Ja. Prištićava i nezanimljiva ja. Htjela sam da ga pitam da podijeli sa mnom tajnu. Željela sam da i ja naberem teglicu punu jagoda. Da poklopčićem zatvorim jagode i poruku ljubavi unutar staklenih zidova teglice.

Nikad nisam uspjela napuniti teglu. Nikad nisam saznala ko je crtao srce crvenim flomasterom. Ostala je samo uspomena. Jedna od onih koju zauvijek čuvate i koja nikada ne blijedi. Dodje maj pa vas podsjeti. Ali, šumskih jagoda više nije bilo…
Jedna od stvari koju sam obećala sebi ove godine jeste puna teglica.
Teglica ljubavi. Skupiću je za gospođicu Oluju. To znam da mogu bez problema. Ona mi je najdragocjenija motivacija.
Zatim par vjenčića s jagodama. Umjesto cvijeća. Na vječnim počivalištima ljudi koje volim.
Da im poklonim ljubav. Da im pokažem da konačno imam strpljenja. Da sam odrasla žena. Da znam doći do cilja. Da znam pokazati ljubav. Bez srca na poklopčiću.
Šumske jagode, same po sebi, sa svim svojim karakteristikama su dovoljna izjava ljubavi…
Iskoristite maj da nekom jagodama kažete da ga volite… I ja ću…

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.