Ovo pisem s ciljem da sacuvamo sjecanje na ovaj uzoran kolektiv. Ovom prilikom zelim pozdraviti sve bivse suigrace, a onim koji nisu medju nama nek je vjecini rahmet i slava. Vas kapiten Mujo.
Piše: Mujo Redzic
Svjetsko prvenstvo u košarci 1970 g. gdje je Jugoslavija u finalu pobijedila USA 70:63 i osvojila zlatnu medalju i par godina poslije na evropskom juniorskom prvenstu u Zadru gdje su juniori predvođeni Delibašićemm,Kićanovićem i ostalim takode osvojili zlatnu medalju dovelo je do naglog interesa za kosarku naročito kod mladeg narastaja.
Po dvorištima nicali su provizorni koševi kao pečurke poslije kiše. Tako sam i ja u svoje dvorište objesio kos. Prvo kosarkasko igraliste napravljeno je na mjestu danasnje Mesica betonare.Koliko me pamcenje sluzi (nisam siguran)prvu kosarkasku loptu u Kozarac donio je Ado Beslagic iz Sarajeva.
U Oktobru 1974 g. u dogovoru sa upravom FK Bratstva dogovoreno je da se tadasnji kosarkaski klub preimenuje u KK Bratstvo uz obecanje da ce nas pomagati financijski. Prvi predsjednik k.k. bio je Meho Menkovic lokalni maticar.
Klub je registrovan kod Kosarkaskog Saveza BiH. Pocele su pripreme za izgradbju igralista, tako smo od osnovne skole dobili saglasnost da postavimo konstrukcije na postojece igraliste. Te godine mijenjali su ulicnu rasvjetu tako da smo od postojecih bandera na pilani napravljene konstrukcije koje i danas postoje.
Takmicarsku sezonu poceli smo u Aprilu ili Maju 1975 god. U II republickoj ligi BiH. Prvi trener bio je Zijad (Ziko) Basic nastavnik fizickog vaspitanja. Prvi igraci bili su: Pekas Zeljko, Prusac Mirsad, Hadzic Muhamed, Foric Fuad, Henic Enver, Mujagic Mirsad, Berberovic Nedzad, Dedic Fikret, Redzic Mujo, Balic Esad, Sinikovic Sulejman.
Poslije su se prikjlucili mladi igraci: Babic Semso, Hrnic Besim, Sinanagic Emir, Kulenovic Muamer, Beslagic Sead, Babic Goran, Amidzic Mirko, Aka, Sara i ostali. Neka mi ne zamjere koga se nisam sjetio.
Nastupali smo u Banja Luci, Prijedoru, Bos. Novi, Bos. Dubici, Drvaru, Bos. Petrovcu, Prnjavoru, Kotor Varosu, Kljucu i drugim mjestima. Cesto smo putovali uz pomoc rodbine koja nas je prevozila u svojim autima.
Poslije smo se vozili u kombiju Mirka Grahovca. Mirso je cesto nosio harmoniku, tako da nam je bilo zabavno putovati, a nekad se znala naci i maslanica usput da jedemo. Poslije je trenersku ulogu preuzeo Senad Filipovic (Bajbaga), a ulogu predsjednika Branko Marcetic, nastavnik iz Kozarca. Za vrijeme postojanja klub je stekao sve vise i vise pristalica i ostvario je vrlo znacajnu ulogu u odgoju mladi.
Ovo pisem s ciljem da sacuvamo sjecanje na ovaj uzoran kolektiv. Ovom prilikom zelim pozdraviti sve bivse suigrace, a onim koji nisu medju nama nek je vjecini rahmet i slava. Vas kapiten Mujo.
PS. Toliko je ostalo u mom pamcenju, mozete me dopuniti kroz vase komentare, hvala.
Mujo Redzic
