Izdvajamo

NOĆNE MORE SEMIRA JAKUPOVIĆ

Tama, plač,

Leševi, garež i jad,

Ruka nevidljiva, steže me i davi,

Ne budim se,

U strahu tresem se…..

Odvode mi oca, braću, djevere,

I muža, ne znam ni gdje

Odvode mi rođake, komšije i prijatelje

Odlaze u nepoznato,

Samo niti života

Od smrti nas dijele.

Ipak, tješim se.

Ne može dugo ovako

Jednog dana rat će stati

I opet ćemo kao nekada

U maju hašlame jesti

I cvijeće mirisati i brati

Bol još svježa, neohlađena,

Nevjerica u očima,

Istina bolna u paramparčad sasuta

Spaljena moja kuća oružjem mržnje

Kuća u kojoj nepravih prve korake

Dokle smo to došli

Drugovi iz školskih klupa?

Spodobo,

Ti mi se u lice smiješ

Crte tvoga lica ja ne znam

Pognute sam glave,

U tebe gledati ne smijem

Ali ti glas pamtim

Rado bih ti sve sasula u lice

I pitala da li je broj ubijenih

U opisu poslova tvojih

Ali ne smijem

Govorom nijemim ćutim

Odričem se hrabrosti

U ime majčinskih osjećanja

Znam da ću umjesto u nebo plavo

Gledati pravo u zemlju

Da život djetetu spasim.

Ti si i večeras

Po ko zna koji put

Nepozvani gost u mojim snovima

Otimaš mi dijete iz naručja

Guraš me vrhovima kundaka

Jednom rukom držiš uplakano dijete

Iz usta se širi zadah lošeg vina

Ja očajno pištim,

“Ubij mene, samo mi ostavi sina!”.

Ječi moj glas,

Odbija se od litice šumovitih planina

Ti si sudac,

ti odlučujes o našim sudbinama

Da li te je sram,

Da li će ljudstvo pobijediti vojničku oholost

Hoćes li i meni i sinu mom

darovati život i samilost..

Ti se i dalje naslađujes mojim čekanjem

Jednom rukom ga držiš likujući,

Drugom bjesomučno, slavljenički

Pucaš u zrak, zrak, zrak…..

Dok na sve pada mrak, mrak, mrak…

U cik plave zore

Zakuca proljeće na prozore

I otjera noćne more.

Tresem se,

Oblivena znojem

Da li to sobu okupanu suncem

Ispunjava dječije disanje?

Polako dolazim sebi,

Ne, nije to stvarnost,

Ne, ne može biti

To su samo noćne more


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.