Izdvajamo

4. KONKURS ZA KNJIŽEVNU NAGRADU „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZA NAJBOLJU BAJRAMSKU PJESMU, ZA 2019. GODINU . (4/40)

Semira Jakupović, Kozarac 3. mjesto

RAMAZAN PUTUJE S NAMA KROZ VRIJEME

Ramazan putuje s nama kroz vrijeme
Kroz sva godišnja doba
Hvala na ovoj Božjoj milosti
Što ljepotu njegovu mogu osjetiti.

Zapamtih ga s dolaskom proljeća
S prvim visibabama
I snijegom što se topi
pod zrakama ledenog sunca
sa okrečenim bijelim voćkama
I mirisom jorgovana
Kad laste se vraćaju s juga.

I u duge ljetne noći
Kako tiho u naše avlije prepune zambaka ulazi
U mirisu sijena i velike žege
Na usnama suhim strpljivih postača
U nijetu i srcima vjernika
Dok poste, kad klanjaju
I dove svoje Stvoritelju upućuju.

U djetinjstvo se tako rado vratim
I kada bih mogla to vrijeme da vratim
Tu spokojnu tišinu što mnogo govori
To iščekivanje sehura prije zore
Tu punu sofru, miris kahve iz ibrika
čekanje iftara i paljenje kandilja
U pobožnom spoju duše i tijela.

U jesenje dane kad vjetrovi sa sjevera
U pohode dolaziše
Kad lišće krošnje napušta i učini mi se
Da nemam se čemu radovati više
Ti vjerno dolaziš, nikada nas ne napuštaš
Mi tražimo smiraj u tvojim mubarek danima
Ti odagnaš tugu, ja osjetim radost
Ti duši ne daš da ostari, ti vraćaš tijelu mladost

I zimi si nam dolazio u pohode, najdraži gostu
Kratke tvoje bijahu dnevne posjete
Ali noći duge ibadetom ispunjene
Ti život u vene ubrizgaš
O nama brineš, nikada ne posustaš.

O, najdraži mjeseče u godini
Da te nema mnoge stvari ne bi spoznali
Ni gutljaj vode hladne, ni zalogaj kruha
Ne bi tako sladak bio
Toliko Božje milosti ne bi osjetili
Dajući tako malo, zauzvrat dobijamo puno…

Hvala ti, Bože, što mi ovoliko života dade
Ja ponizni tvoj sam Rob
Da osjećam ovu radost, da doživim ovu čar
Da dobijem sve ove Ramazane na dar.


Kulturno udruženje „Musa Ćazim Ćatić“ dodjeljuje PLAKETU, za osvojeno treće mjesto, Semiri Jakupović za učešće na konkursu za najbolju neobjavljenu bajramsku pjesmu.
Stoga Vam se iskreno zahvaljujemo i želimo Vam uspjeh u daljem bavljenju pisanim izražajem.


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.