Izdvajamo

Oduvijek su izgledale kao tri zagrljene sestre čije su se duge kose ispreplele u neizmjernoj žalosti i bolu.

Nikada niko nije uspio otkriti zbog čega neprestano tuguju, jedino kada bi vjetar snažno zapuhao, noseći tamne oblake preko Sane, činilo se da mrmore i glasno šapuću na nekom nerazumljivom jeziku čije značenje niko nikada nije uspio dokučiti.

Vjetar bi tada milovao njihove raskošne kose i pričao im stare i drevne priče o tajanstvenom predjelima koje je posjetio. Priča o sestrama je zapravo priča o tri žalosne vrbe koje rastu na ušću Zdene u Sanu i otkako znamo za sebe, one su na tom mjestu. Koliko imaju godina, kada su zasađene i ko ih je zasadio, pitanja su bez odgovora. Sanjanima se nekako činilo da su jednostavno istrgnute iz vremena koje za njih ne postoji. Stara legenda kaže da je žalosnu vrbu u naše krajeve donio jedan narod koji je zauvijek protjeran iz svoje vjekovne domovine.

Taj narod je vječno patio za zavičajem, a u znak žalosti i solidarnosti s ljudima i to drvo je zauvijek oborilo svoje grane i odlučilo da tako tužno nastavi ovozemaljsko bivstvovanje. U kojem su dobu pripadnici tog tajanstvenog naroda stigli u dolinu Sane nije poznato, samo je to moralo biti jako davno, u vremenima iz kojih nemamo nikakvih pisanih tragova niti svjedočanstava. U djetinjstvu smo često odlazili pod ogromne krošnje , gdje su i za najvrelijih ljetnih dana vladali debeli hlad i svježina.

Kapljice vode padale bi s grana tog drveća i pomislio bi da ta ona tuguju nekim drevnim plačem koji traje koliko i sam svijet. Kada bi mogle, žalosne vrbe bi ispričale mnoštvo priča o sretnim i nesretnim sanskim ljubavima koje su se rađale u skrovištu njihovih grana. Koliko se samo prvih poljubaca i ljubavnih obećanja zbilo ispod njih i koliko je tuđih imena i srdašaca urezano u njihove debele kore!? Iako u mitologiji starih naroda ovo drvo simbolizuje tugu i melanholiju, mi pamtimo samo lijepe i radosne trenutke provedene u njihovoj blizini. Sjetimo se samo omiljene zabave sanske djece, kada bi grane iznad Sane, dovukli na obalu i čvrsto ih zgrabili, te se kao na ljuljaški klatili iznad rijeke.

Nekima to nije uspjevalo, nejake dječije ručice znale bi popustiti pod silinom zamaha i težinom tijela, te bi potom upali u vodu i smočili se do gole kože. Sve bi pratio smijeh i zadirkivanje prisutnih drugara i tako je prolazilo naše bezbrižno djetinjstvo. Žalosne vrbe bile su svjedoci jednog vremena, posmatrale su nas kako rastemo i od djece postajemo ljudi, a skupa s nama rastao je i razvijao se naš grad. Sudbina je odlučila da nas raspe širom svijeta, da tamo u tuđini gledamo neke druge rijeke i drveće.

Ipak, pri svakom povratku, obavezno zastanemo trenutak na gradskom mostu i čini nam se da čujemo tiho mrmorenje i šapat, baš kao da nam žalosne vrbe šalju pozdrave dobrodošlice. Prije nekoliko godina orkanska bura zapuhala je sanskom kotlinom i činilo se kao da je Eol iz svoje pećine oslobodio najgoropadnije vjetrove pustivši ih da poharaju vidljivi svijet oko nas.

Ljudi su se zatvorili u kuće i bojažljivo posmatrali mrko nebo prošarano ljutitim munjama. Mnogi su se kleli da su u svom tom nebeskom galimatijasu čuli snažne jauke i plač koji jse miješao s vjetrom sa Sane. Ujutro, jedna od sestara ležala je skrhana i slomljena, a nedugo potom došli su komunalci, isjekli njeno truplo na komadiće i odvezli ga kamionima.

Nedugo potom i druga sestra doživjela je istu sudbinu i ostao je samo patrljak koji svjedoči o nekada moćnom drvetu koje je raslo na tom mjestu. Preostala je još samo jedna vrba zgrčena i neutješna u bezglasnom plaču koji i danas odjekuje sanskim obalama i svjedoči priču o sestrinskoj ljubavi i prohujalom vremenu.

Zlatan Čekić/inmedia.ba

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.