Izdvajamo

Oduvijek su izgledale kao tri zagrljene sestre čije su se duge kose ispreplele u neizmjernoj žalosti i bolu.

Nikada niko nije uspio otkriti zbog čega neprestano tuguju, jedino kada bi vjetar snažno zapuhao, noseći tamne oblake preko Sane, činilo se da mrmore i glasno šapuću na nekom nerazumljivom jeziku čije značenje niko nikada nije uspio dokučiti.

Vjetar bi tada milovao njihove raskošne kose i pričao im stare i drevne priče o tajanstvenom predjelima koje je posjetio. Priča o sestrama je zapravo priča o tri žalosne vrbe koje rastu na ušću Zdene u Sanu i otkako znamo za sebe, one su na tom mjestu. Koliko imaju godina, kada su zasađene i ko ih je zasadio, pitanja su bez odgovora. Sanjanima se nekako činilo da su jednostavno istrgnute iz vremena koje za njih ne postoji. Stara legenda kaže da je žalosnu vrbu u naše krajeve donio jedan narod koji je zauvijek protjeran iz svoje vjekovne domovine.

Taj narod je vječno patio za zavičajem, a u znak žalosti i solidarnosti s ljudima i to drvo je zauvijek oborilo svoje grane i odlučilo da tako tužno nastavi ovozemaljsko bivstvovanje. U kojem su dobu pripadnici tog tajanstvenog naroda stigli u dolinu Sane nije poznato, samo je to moralo biti jako davno, u vremenima iz kojih nemamo nikakvih pisanih tragova niti svjedočanstava. U djetinjstvu smo često odlazili pod ogromne krošnje , gdje su i za najvrelijih ljetnih dana vladali debeli hlad i svježina.

Kapljice vode padale bi s grana tog drveća i pomislio bi da ta ona tuguju nekim drevnim plačem koji traje koliko i sam svijet. Kada bi mogle, žalosne vrbe bi ispričale mnoštvo priča o sretnim i nesretnim sanskim ljubavima koje su se rađale u skrovištu njihovih grana. Koliko se samo prvih poljubaca i ljubavnih obećanja zbilo ispod njih i koliko je tuđih imena i srdašaca urezano u njihove debele kore!? Iako u mitologiji starih naroda ovo drvo simbolizuje tugu i melanholiju, mi pamtimo samo lijepe i radosne trenutke provedene u njihovoj blizini. Sjetimo se samo omiljene zabave sanske djece, kada bi grane iznad Sane, dovukli na obalu i čvrsto ih zgrabili, te se kao na ljuljaški klatili iznad rijeke.

Nekima to nije uspjevalo, nejake dječije ručice znale bi popustiti pod silinom zamaha i težinom tijela, te bi potom upali u vodu i smočili se do gole kože. Sve bi pratio smijeh i zadirkivanje prisutnih drugara i tako je prolazilo naše bezbrižno djetinjstvo. Žalosne vrbe bile su svjedoci jednog vremena, posmatrale su nas kako rastemo i od djece postajemo ljudi, a skupa s nama rastao je i razvijao se naš grad. Sudbina je odlučila da nas raspe širom svijeta, da tamo u tuđini gledamo neke druge rijeke i drveće.

Ipak, pri svakom povratku, obavezno zastanemo trenutak na gradskom mostu i čini nam se da čujemo tiho mrmorenje i šapat, baš kao da nam žalosne vrbe šalju pozdrave dobrodošlice. Prije nekoliko godina orkanska bura zapuhala je sanskom kotlinom i činilo se kao da je Eol iz svoje pećine oslobodio najgoropadnije vjetrove pustivši ih da poharaju vidljivi svijet oko nas.

Ljudi su se zatvorili u kuće i bojažljivo posmatrali mrko nebo prošarano ljutitim munjama. Mnogi su se kleli da su u svom tom nebeskom galimatijasu čuli snažne jauke i plač koji jse miješao s vjetrom sa Sane. Ujutro, jedna od sestara ležala je skrhana i slomljena, a nedugo potom došli su komunalci, isjekli njeno truplo na komadiće i odvezli ga kamionima.

Nedugo potom i druga sestra doživjela je istu sudbinu i ostao je samo patrljak koji svjedoči o nekada moćnom drvetu koje je raslo na tom mjestu. Preostala je još samo jedna vrba zgrčena i neutješna u bezglasnom plaču koji i danas odjekuje sanskim obalama i svjedoči priču o sestrinskoj ljubavi i prohujalom vremenu.

Zlatan Čekić/inmedia.ba


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Molim dragog Allaha da u ove mubarek dane obaspe svojom milošću sve ljude na ovom dunjaluku. Amin...