Ovom prilikom svim gradjanima koji Bosnu i Hercegovinu osjecaju kao svoju drzavu zelim cestitati 1. mart, Dan nezavisnosti BiH. Takodjer, sve najljepse zelje upucujem uredniku i citaocima kozarac.eu, te svim njenim saradnicima.
Vidim na fotografijama kako prekrasno izgleda nasa carsija, sva u praznicnom duhu i sve me podsjeti na tezak i mukotrpan put koji su moji sunarodnjaci morali proci da bi danas bili gdje jesu. Poseban dojam na mene uvijek ostavlja spomenik neduznim zrtvama, te veliki broj gradjana koji se okupio zajedno sa organizacijom "Srcem do mira"da zajednickim polaganjem cvijeca odaju pocast onima koji svoj zivot polozise za domovinu. Voljela bih da mogu biti s vama. Nazalost, kilometri i velika geografska razdaljenost nas dijele, ali srce i dusa su tamo.
U prilogu vam saljem jednu pjesmu koju sam napisala povodom otvaranja spomenika 2010. godine pod nazivom "Zapisano u kamenu", pa pomislih da je lijepo da je se opet podsjetimo. Takodjer saljem jednu pjesmu o BIH, mada mislim da je objavljivana prije. Nadam se da nije kasno.

Sve najbolje, Semira

 

Semira Jakupović: Sve se to Bosna i Hercegovina zove

Mogu li prelijepe,

Brze i neukrotive

nepokorne i neustrašive

čiste, prozračne, plavo-zelene

bosanske rijeke što streme

Ka Crnom i Jadranskom moru

Stati samo u jednu riječ

DOMOVINA

Mogu li to opjevane planine

I šumovite i kršne

I zanosne I snježne

što prkose vijekovima

Mogu li to plodne ravnice i doline

Može li Semberija i Posavina

Stati samo u jednu riječ

BABOVINA

Mogu li to tvrđave, stećci,

Kule i gradovi stari

Mogu li to zamkovi

Gdje živješe nekad bosanski vladari

Mogu li sve te piramide i starine,

Kamene kugle i bosanske doline

Stati u riječi RODNA GRUDA

Mogu li to zlatni ljiljani

što proteklim vijekovima

Na grbovima, oklopima i zastavama stajaše

I tolikim opsadama, nevoljama,

Ratovima i pustošenjima odoliše

Mogu li stati samo u jednu riječ

DJEDOVINA

Mogu li svi naši preci,

Pradjedovi i djedovi

Očevi I sinovi

Sa trudbeničkim rukama

Sa žuljevitim i grubim šakama

Sa rudarskim krampovima

I zemljoradničkim lopatama

Stati samo u jednu riječ

OTADŽBINA

Mogu li to ptice stanarice

I selice što se vraćaju sa juga

Može li to poslije kiše duga

Može li to puna sofra

Otvorena vrata za svakoga gosta

Tradicija i običaj

Može li sve to stati u riječ

ZAVIČAJ

Mogu li to moga jezika

Raskošne riječi

Može li to sevdalinka

Što tugu moju liječi

Mogu li to sve uzrečice, izreke

I narodne poslovice

Mogu li to kršni ljudi bosanski

Što mnogim silama hrabro odilijevaše

Mogu li to majke što život djeci dadoše

I godinama za njima suze proljevaše

Umorne od čekanja

Može li sve to stati u jednu riječ

ZEMLJA

Pa skoro sve zemlje imaju šume i mora

Jezera, ravnice i plodonosna polja

Ljude, statistike i državne granice

Prošlost I historije stranice

Ali Bog nam je samo jednu dao

Da u njoj rođeni budemo

Da prvi plač ispod njenog neba pustimo

I prve riječi u njoj progovorimo

A možda čak da za nju i u njoj umremo

Da je zovemo majkom

Da je smatramo bajkom

Da volimo svoj raj na zemlji

I nama veze na kojim smo paralelama i meridijanima

Na kojoj strani svijeta živimo

I kada je ostavljamo

Uvijek joj se iznova vraćamo

I hoćemo mi iz nje

Ali neće ona iz nas

I svaki put bez obzira na sve

U nju se ponovo zaljubljujemo

Sve ovo što rekoh i još mnogo toga

Ali nemam dovoljno riječi

Jer srce govori riječi ostaju nijeme

Sve se to ljubav prema rodnoj grudi zove

Moja domovina, babovina,

Majka zemlja, država, otadžbina

Sve je to moja

Bosna I Hercegovina

ZAPISANO U KAMENU SEMIRA JAKUPOVIĆ/KNS KONKURS

Kao alem u noći

Stoji čuvar dženetskih duša

I šum vodoskoka sluša

Svjedoci mu uplakane oči

Pregršt bijelih marama

I lepršavih zastava

U tišini kameni gorostas stoji

I vrelom istine se poji

Ovaj svjedok

Ružnog vremena

I zle čovjekove kobi

Kamen razara

Zid ćutnje

Nijemim jezikom govori

I istinu donosi.

“Ovdje leže

Kozarački ljiljani

Zlatnim slovima ispisani

U historiju upisani

Za opomenu vječnu.

Kreneš li sa sjevera, istoka,

Zapada il’juga

Mimoići me nećeš.

Obavit ćete nesnosna tuga

Za onima pokosenim u cvijetu mladosti,

U kolijevci, u dubokoj starosti,

Ostavljenim u obruču,

Tražeci slamku spasa

Ostajući bez glasa

Oblivenim krvlju.

Putniče, zastani!

Saputniče, pozdravi!

Starosjedioče, ne zaboravi!

Čovječe, razmisli!

Zar vrijedi jedan,

A kamoli ovolike ljudske živote uništiti?

Na stranu pravde ne stati.

Na raskrsnici svjetova

Između Istoka i Zapada

Između prošlosti i budućnosti

Između smrti i vječnosti

U spomen NEZABORAVU

Nijemo opominju,

“Nije ovo mrtva čaršija,

Niti napuštena zemlja domovinska,

Ona više ne miriše na pepeo,

Niti je prolama lavež

Raspuštenih pasa.

Ovdje se živi,

Ovdje se voli,

Za dane buduće,

Za prošlosti neponovljene.”

31. jula 2010. godine u mom rodnom Kozarcu konačno je podignuto spomen- obilježe žrtvama proteklog rata. Ova pjesma je posvećena njima, ali i svima onima širom domovine koji živote dadoše za našu dragu BiH.