Amir Kiko („Prijedor i Bosanska krajina 1990-1992.: Opšti kontekst“): Prijedorska općina nalazi se na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine i s nje je JNA vršila agresiju na susjednu Hrvatsku. Uporedo s tom agresijom ona je zapravo izvršila i okupaciju prijedorske općine od sredine ljeta 1991. do sredine proljeća 1992. godine. Mnogo prijedorskih Srba sudjelovalo je u agresiji JNA na Hrvatsku s čime su stekli kvalitetno borbeno iskustvo potrebno za uništenje otpora Bošnjaka i Hrvata na prijedorskoj općini. U prvoj polovici aprila 1992. godine JNA je zaposjela dio Bosanske Krupe i postavila čvrstu liniju odbrane Republike Srpske na desnoj obali Une. Tako je spriječila mogućnost očekivane vojne intervencije iz Cazinske krajine u dolinu Sane koja bi mogla onemogućiti i otežati izvršenje genocida nad Bošnjacima istočno od Une.
Vojnički zaštićena na Uni i Savi Srpska demokratska stranka bez otpora je preotela vlast u Prijedoru i odmah potom započela s genocidom nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u dolinama rijeka Sane i Japre. Bilo kakav kvalitetan i dugotrajan otpor srpskom teroru bio je onemogućen u općinama Ključ, Sanski Most, Bosanski Novi i Prijedor jer je teritorija „hermetički“ zatvorena. Bošnjaci i Hrvati nisu imali naoružanja i opreme da se suprostave, a Srbi su bili naoružani i više nego im je bilo potrebno, vojnički organizirani, ratnički prekaljeni i propagandno pripremljeni za izvšenje genocida nad njima. Za oružanom agresijom u dolinama rijeka Sane i Japre nisu ni imali potrebu jer je JNA bez otpora uspostavila kontrolu nad tom teritorijom od sredine ljeta 1991. do sredine proljeća 1992. godine. Srpskoj vojsci i policiji ostala je samo obaveza da je genocidom etnički očiste od Bošnjaka i Hrvata što su i učinili u periodu 1992-1995. godine.
Hikmet Karčić („Logori kao sredstvo kolektivne traumatizacije“): Logori uspostavljeni od strane Vojske i policije Republike Srpske, kao mjesta sistematske represije i nasilja, imali su za cilj etničko čišćenje i uništenje bošnjačke zajednice. Izlaganje će se fokusirati na nekoliko ključnih aspekata ovih logora, uključujući njihove ciljeve, uvjete života, metode mučenja, psihološke posljedice po žrtve te dugoročne društvene posljedice.
Jedan od najpoznatijih logora bio je Omarska, gdje su Bošnjaci, zajedno s drugim nesrpskim stanovništvom, bili zatvarani u nehumanim uvjetima, izloženi brutalnim premlaćivanjima, seksualnom nasilju, glađu i prisilnom radu. Logori kao što su Keraterm, Trnopolje i Manjača bili su slični po brutalnosti i namjeni. Uvjeti u ovim logorima bili su neizdrživi, s pretrpanim prostorijama, nedostatkom osnovnih higijenskih uvjeta i minimalnim pristupom hrani i vodi. Zatvorenici su svakodnevno bili izloženi fizičkom i psihološkom nasilju, što je ostavilo duboke psihološke rane koje se prenose generacijski. Metode mučenja uključivale su premlaćivanja, seksualno nasilje, psihološko zlostavljanje i prisilni rad, s ciljem dehumanizacije i uništenja duha zatvorenika. Psihološke posljedice po preživjele su ogromne, uključujući posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), depresiju, anksioznost i osjećaj trajne nesigurnosti. Ove traume nisu samo individualne, već se odražavaju i na cijelu zajednicu, utječući na društvenu koheziju i međuljudske odnose.
Dugoročne posljedice ovih logora su vidljive i danas, s preživjelima koji se bore s fizičkim i psihološkim ožiljcima, te zajednicama koje nastoje obnoviti svoje živote i identitet. Predavanje će također razmotriti napore u pravdi i pomirenju, te važnost dokumentiranja i svjedočenja o ovim zločinima kako bi se spriječilo njihovo ponavljanje u budućnosti.
Muamer Džananović („Prostorije škola i domova kulture kao logori tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. – slučaj Trnopolje“): Budući da su žrtve masakra na Korićanskim stijenama izvedeni iz logora Trnopolje, fokus izlaganja bit će na periodu postojanja ovog logora od njegovog osnivanja do 21. augusta 1992. godine. Logor je osnovan u prostorijama Osnovne škole i doma kulture u Trnopolju i kontrolu nad njim imale su jedinice samoproglašene Vojske Srpske republike BiH. Osim o načinu formiranju, uslovima i zločinima u njemu, vrlo je važno naglasiti da su jedinice Vojske Srpske republike BiH u zatočeništvu držale civile i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine pod svojom kontrolom te da su logori osnovani i na drugim lokacijama u prostorijama osnovnih škola. Da bi razumijeli kontekst zbivanja na određenim područjima, u našem izlaganju ćemo napraviti i komparaciju sa drugim logorima pod kontrolom VSrRBiH.
Mujo Begić („Korićanske stijene – zločin, prikrivanje i ekshumacija“): Zločin na Korićanskim stijenama je dio sistematičnog i organiziranog plana ubijanja nesrpskog stanovništva. Masovna ubijanja nesrpskog stanovništva Prijedora rezultiralo je masovnim grobnicama. Masovna grobnica Korićanske stijene je jedna od najspecifičnijih grobnica po načinu ubijanja i pokušaja sistematskog, planskog i organiziranog prikrivanja zločina. Na tri mikrolokacije na Korićanskim stijenama pronađeni su posmrtni ostaci 182 Bošnjaka i Hrvata sa područja općina Prijedor i Kotor-Varoš. U ovoj grobnici pronađeni su posmrtni ostaci 177 Bošnjaka i 5 Hrvata.
Jasmin Medić („Šta nam govore dokumenti i priznanja krivice o zločinu na Korićanskim stijenama?“): Jedno od obilježja masakra na Korićanskim stijenama je činjenica da je vojni vrh 1. Krajiškog korpusa Vojske Srpske republike BiH, čelni ljudi Stanice javne bezbjednosti Prijedor i Centra službi bezbjednosti Banja Luka znao za počinjeni zločin neposredno nakon njegovog počinjenja. U prilog tome govori niz dokumenata i korespondencija između njih. Jedan dio učesnika u pogubljenju, pripadnika Interventnog voda prijedorske policije, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i Sudom Bosne i Hercegovine priznao je krivicu za počinjeni zločin.
O kakvim se dokumentima radi i da li su priznanja za počinjeni zločin donijele satisfakciju porodicama ubijenih na Korićanskim stijenama samo su neke od tema izlaganja.
20. juli - Sjećanje i dan dženaze za žrtve Prijedora
