Izdvajamo

 

Sve nas je na ovim prostorima zatekla neizreciva nesreća u Srbiji, gdje je u dva dana stradalo, između ostalih, i jedanaestero djece u vračarskoj Osnovnoj školi „Vladimir Ribnikar“ i u beogradskom naselju Mladenovac. Ovom prilikom izražavam saučešće porodicama i suosjećam s bolom svih koji su direktno ili posredno zahvaćeni ovim događajima. Kada stradaju djeca, sve se propituje – od odgoja, sredine, dostupnosti oružja, nepoželjnog uticaja novih tehnologija, cjelokupnog društva, sistema vrijednosti. Pitamo se, skoro po pravilu kasno, šta smo to kao pojedinci i društvo uradili da spriječimo ovakve nesreće. Također se pitamo kako obilježiti nešto tako strašno kao stradanje djece. Da li školu treba zatvoriti, srušiti, pretvoriti je u muzej ili spomenik. Znamo da je sistem zakazao i da je neophodno duboko promisliti kuda i kako dalje.

Iako još ne znamo kako će se lokalne zajednice nositi s ovim bolom dugoročno te kakve će sve komemorativne prakse izroditi želja zajednice da se sjeća, neke obrise toga možemo pretpostaviti iz dana nakon događaja. Na inicijalni šok zajednica je odgovorila okupljanjem ispred škole, paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća. U danima nakon događaja šetnje ”protiv nasilja” su okupile desetine hiljada građana i izazvale reakciju vlasti, koja je pokušala odgovoriti kontramitingom zbog straha da sedmične šetnje mogu destabilizovati sistem. Vlasti su kritikovale protestne šetnje da blokiraju grad te ne dopuštaju Beograđanima da se neometano kreću gradom. Kritikovali su ih i politički analitičari da zahtjevi nisu dobro artikulisani, da protest nema budućnost jer nije izrodio nekog lidera ili grupu koji imaju ideju kako da kanališu tu energiju. Ono što je manje vidljivo i relativno neartikulisano od komentatora jeste promatranje ovih šetnji kao odgovora zajednice na traumu. Šetnje su oblik komemoracije kada pojedinačni glas i raštrkane misli pune pitanja traže utočište u mnoštvu. Samim tim nije pitanje kako dalje, nego kada dalje?

Mi u Bosni i Hercegovini, konkretno pojedinci i pojedinke okupljeni oko inicijative „Jer me se tiče“ vrlo dobro znamo da ni smiraj ni pravda ne dolaze sami niti preko noći, jer su naše ratne traume tu i nakon tri decenije. Pitanje ”kada dalje?” je neograničeno prolongirano, za vrijeme nekih drugih, možda boljih ljudi. Stradanje naših zajednica je istorija koja to još nije postala, kako je primijetila Mina Vidaković iz SENSE centra. Zato održavanje Dana bijelih traka u Prijedoru nije pitanje utvrđivanja činjenica, jer su one dostupne svakom ko želi da ih pronađe i razumije. Raštrkane su po sudovima, centrima za nestale, masovnim grobnicama, ličnim istorijama stradanja, ali su i dalje dostupne svakom razumnom tragaču za materijalnim i nematerijalnim dokazima da smo stradali. To je dan kada se okrećemo zajednici, svojim stradalim (svako ko je nedužno stradao trebalo bi da je „naš“), kada u nedostatku spomenika i dalje ostavljamo ruže i ponavljamo imena stradale djece.

Nijedna tragedija nije ista. Tragedije su takve da se ne mogu porediti međusobno, i ne bih želio da se ovaj tekst shvati ikako drugačije nego kao iskreno saučešće onim najbližim nastradaloj djeci. Smrt svakog djeteta je užasna za društvo, zajednicu, roditelje, ali i zabrinute pojedince. Upravo zato nas sve zanima pravda za djecu i smiraj za roditelje. Stradanje stotinu dvoje prijedorske djece je upravo istorija koja to još nije postala, jer ona nisu priznata kao žrtve u zajednici iz koje dolaze. Mi nastavljamo da dijelimo djecu zbog naše nezrelosti i nedostatka volje da završimo ratove devedesetih. Što se mene lično tiče, nastavite se prepirati o sukobu u foteljama visoke politike, istorijskim i laičkim interpretacijama događaja u Prijedoru, ali ostavite ideološka i etnička prepiranja oko sukoba u Bosni i Hercegovini postrani u ovom pitanju. Inicijativa „Jer me se tiče“ traži od gradskih vlasti da nastave dijalog o spomeniku, da ne odbacuju nijedno naše dijete koje je stradalo u našem nesretnom ratu. Sjećajmo se naše djece zbog svega onog što su mogla i trebala postati i donijeti ovom gradu. Pokažimo djeci danas da se brinemo i da ćemo uvijek paziti na njih. Rasprava post factum je neproduktivna, ona ne vodi nikud no u ćorsokake nacionalne svijesti, ali sjećanje lišeno mržnje i ogorčenja nam može pokazati put u budućnost.

Zato nas zanima ispravka nepravde koju svake godine u ovom gradu iznova činimo našoj djeci. Zbog koje nas nekolicina svake godine šeta i ostavlja ruže na trgu. Zbog koje svake godine moramo braniti naše časne namjere i želju da Prijedor dobije spomenik ubijenoj djeci. Naši ratovi (da, to su naši ratovi kao što su i djeca naša) nisu slučajno ubili stotinu dvoje djece u Prijedoru. Iako su ona imala tu nesreću da stradaju, ovi su ratovi ubili budućnost i mnoge druge prijedorske djece. Zato se godinama okupljamo u zajednici, ostavljamo ruže na trgu i ponavljamo njihova imena.

Zoran Vučkovac, član inicijative „Jer me se tiče“, suosnivač Banjalučkog socijalnog centra (BASOC), doktorand sociologije na Univerzitetu u Gisenu. Završava tezu o isprepletenoj istoriji rada u tranziciji i politika sjećanja u poraću u Bosni i Hercegovini.

dwp-balkan.org

...počinje priču o Kozarcu Ibro Kahrimanović: "Kozarac živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su se nakon progona zaustavili u evropskim zemljama, u Americi. Ali, iz ljubavi, iz nekakvog svog kozaračkog inata ponovo su izgradili ovo mjesto, čime je Kozarac postao simbol povratka u BiH. Istina, najveći broj njih dolazi za novogodišnje praznike i tokom ljeta, ali ono što su izgradili ovdje – kuće, drugi objekti – garancija su da će se vratiti zastalno i nastaviti živjeti ovdje."