Izdvajamo

 

Piše: Dragan Bursać

Svijet MOJIH muslimana!
Premijer Mađarske Orban juče je preko svog glasnogovornika sramno kazao da bi integracija dva miliona Bošnjaka-muslimana iz BiH predstavljala veliki izazov.
A znaš li ti Viktore da je meni pola familije bošnjačko?
Znaš li za Esmu, Seju, Vernesu, za mog Damira, za sve moje?
Znaš li ti da je ono najtananije, najsvjetlije i najsvetije u mojoj zemlji baš muslimansko?
Znaš li ti Viktore, kako zvuk ezana, nanina ruka na licu, riječ starca iz mahale smiruju i dušu poje?
Znaš li ti kako je kad te ugoste u Jablanici, pa ti pet dana kući ne daju ići lažući da je OVOLIKI SNIJEG preko Prozora?
Znaš li kako je kad ti u Kozarcu prijatelj uz zagrljaj poturi kvrgušu vruću, što ju je srcem grijao?
Znaš li kako je popiti sok od zove u Počitelju dok gledaš pčelu kako se zovom gosti?
Znaš li kako je kad te nepoznati ljudi dočekaju kao najrođenijeg dok ti u Ključu mijenjaju probušenu gumu, pa ti ni oni kući ne daju. Noć je uz Grmeč, a vidi Sane i pastrnke?
Znaš li kakav mir vlada u srcu dok čitaš Maka, kako te riječ nosi uz Skendera, kako oko suzi uz Sidrana, kako glas utihne ponad Himzinog, kako se utopiš u Berbera…?
Znaš li Viktore Orbane, kakva je privilegija živjeti u svijetu u kome sasvježđa i Sunce i Mjesec titraju ritmom Njegovog imena?
Znaš li… o-znaš li išta dok pljuješ po bosanskim muslimanima, čistoj suzi na licu ovakve strašne Evrope?
Ne znaš, jer nije problem u 2 miliona dobrih duša bošnjačkih, nego u fašizmu tebe i nesoja oko tebe!
A sad ću ti reći, ja većih Evropljana od Bošnjaka nisam vidio, a oni zaista, zaista ne mogu na isto mjesto gdje se ti pitaš. I zato će biti Bosna i Hercegovina evropska sa svojim muslimanima, jer ona to JESTE, nema šta tebe pitati.

Dragan Bursać
Foto:
ZIYAH GAFIC

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.