Izdvajamo

 

Na području Prijedora traga se za još oko 500 osoba nestalih u proteklom ratu. Dok udruženja žrtava pretpostavljaju da negdje postoji najmanje još jedna masovna grobnica sa većim brojem žrtava, iz Instituta za nestale osobe (INO BiH) kažu da je sve teže doći do tačnih informacija o lokacijama.

Na području cijele Bosne i Hercegovine trenutno se traga za 7.628 žrtava proteklog rata, potvrđeno je iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH). Na području Prijedora nestalo je oko 3.200 osoba, a trenutno se traga za još oko 500 žrtava.

“Još uvijek je u toku proces verifikacije svih nestalih osoba. Do sada je bilo 35.000 prijava, ali vjerujemo da je zaista nestalo oko 32.000 osoba. Do sada je verifikovano njih 30.000, u toku je proces provjere oko 5.000 prijava”, rekla je Emza Fazlić, glasnogovornica INO-a BiH, dodajući da se u Identifikacionom centru “Šejkovača” u Sanskom Mostu nalaze posmrtni ostaci oko 370 slučajeva od kojih je većina iz Prijedora.

Ona dodaje da je posljednjih godina broj identifikovanih žrtava u padu.

“Imali smo po nekoliko stotina tijela ekshumiranih u jednoj godini, a sada imamo oko stotinjak. BiH je zemlja koja u regionu ima najviše nestalih iako smo pronašli skoro 80 posto njih. Svakodnevno izlazimo na teren, pretražujemo različite lokacije, provjeravamo informacije. Sve češće imamo problem da su netačne informacije do kojih dođemo ili koje dođu do nas na različite načine. Činjenica je da je zavjet šutnje još uvijek na snazi u BiH, jer nemoguće je da niko ne zna, pogotovo iz manjih mjesta, gdje su njihovi sugrađani završili. Oni koji znaju, odlučuje se da o tome ne govore, da se istina skriva. Ostali su najteži slučajevi, ljudi se sve teže odlučuju da govore”, pojašnjava ona.

Za predsjednika Udruženja logoraša “Prijedor 92” Mirsada Duratovića informacija da nedostaje podataka o lokacijama masovnih grobnica je “floskula”.

“Nismo dobili podatke imenom i prezimenom za koga od nestalih nedostaje krv, sve manje porodica je uključeno u proces, a nadležni sudovi prilikom odmjeravanja kazni ne insistiraju na informacijama od presuđenih ratnih zločinaca o lokalitetima masovnih grobnica”, navodi Duratović koji je mišljenja da je najveći teret za pronalazak nestalih prebačen na porodice i udruženja žrtava.

“U Prijedoru moraju negdje postojati još najmanje tri velike masovne grobnice, sa ponajmanje 100 ljudi jer imaju veće grupe za koje se zna da su ubijeni i odvezeni na isto mjesto”, dodaje Duratović i ističe da je najbolnija činjenica da će ostati jedan manji dio onih koji se nikada neće pronaći jer je vrijeme učinilo svoje.

Udruženje Prijedorčanki “Izvor” takođe evidentira nestale osobe sa područja Prijedora.

“Prema našem zadnjem dopunjenom izdanju ‘Knjige nestalih opštine Prijedor – Ni krivi ni dužni’ radi se o 3.176 osoba. Od tog broja, njih oko 526 još uvijek nije pronađeno”, rekla je predsjednica Udruženja Seida Karabašić.

Zbog toga, dodaje, apeluju na porodice nestalih, čak i na one čiji su nestali identifikovani klasičnom metodom i onda pokopani, da daju krv kako bi se saznala istina o onima koji još nisu pronađeni.

“Pretpostavljamo da postoji još neka veća grobnica koja nije pronađena a u kojoj bi se mogli pronaći većina ostataka preostalih nestalih”, dodala je Karabašić.

Tenzije u Prijedoru počele su u proljeće 1992. kada je došlo do naoružavanja, barikada i stradanja dva srpska vojnika u Hambarinama. Od aprila sa srpskim preuzimanjem vlasti počinje kampanja progona nesrpskog stanovništva zatvaranjem i ubistvima.

Bošnjačko i hrvatsko stanovništvo, prema Haškim presudama, bilo je obilježeno bijelim trakama, kao i njihove kuće i stanovi.

Uslijedili su napadi na okolna sela, stanovništvo je hapšeno i zatvarano u logore, među kojima su bili “Omarska”, “Keraterm” i “Trnopolje”, a mnogi su u ovim objektima i van njih izgubili živote.

Udruženje građana “Altruist” navodi da se traga i za pet osoba hrvatske naconalnosti na području Prijedora.

“Većina Hrvata sa područja na kojima je došlo do stradanja su napustili ove krajeve pa je teško doći do pravih informacija o tačnom broju”, kaže predsjednik ovog udruženja Mirko Pandža.

On smatra nezamislivim i teškim postaviti se u situaciju onoga ko je izgubio nekoga i traži ga, a da 26 godina od rata ne zna gdje je ta osoba, da joj može odati počast.

“Još je gora stvar za te ljude kada se neke stvari znaju. Može se desiti za pojedine da se ne zna gdje su, ali u suštini se sve zna gdje su ti ljudi koji su ubijeni i nestali. Tu bi trebali napraviti bolji pristup, sudstvo, tužilaštvo i ostali. Najgora stvar je što se neki postupci vode pet, deset godina, i na kraju se ne dobije ništa. Taj, uglavnom stariji narod, nema više vremena čekati i tražiti, to je agonija. Jedino oni mogu reći kako im je, da bi mi ostali mogli razumjeti tu bol, patnju i tugu”, ističe Pandža.

U dopisu Gradske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Prijedor je navedeno da se traga i za 27 nestalih boraca srpske nacionalnosti.

Osim Darka Mrđe, koji je pred Haškim tribunalom priznao krivicu za zločin počinjen na Korićanskim stijenama i osuđen je na 17 godina zatvora, u Sudu BiH je pravosnažno osuđeno deset prijedorskih policajaca za zločine nad hrvatskim i civilima bošnjačke nacionalnosti.

Kazne dugotrajnog zatvora od po 23 godine su dobili Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja; Zoran Babić je osuđen na 22 godine, a Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21 godinu zatvora. Zatvorska kazna u trajanju 15 godina izrečena je Željku Stojniću.

Za zločine počinjene u Prijedoru Haški tribunal je osudio 18 osoba na 276 godina zatvora. Pored Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske, i Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), osuđenih na doživotne kazne, između ostalog, za zločin protiv čovječnosti počinjen na području Prijedora, najviša pravosnažna kazna od 40 godina je izrečena Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku Opštine i Kriznog štaba Prijedor. Vijeće Haškog tribunala je zaključilo da je Stakić imao važnu ulogu u etničkom čišćenju grada i formiranju logora.

Pred Sudom BiH je za zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Prijedora osuđena 21 osoba na ukupno 368 godina zatvora.

Najvišu kaznu pred Sudom BiH za zločine počinjene u Prijedoru dobio je Zoran Babić, koji je osuđen na 35 godina zatvora. Njemu je jedinstvena kazna od 35 godina izrečena nakon što je osuđen zbog učešća u ubistvima muškaraca iz Prijedora počinjenim na Korićanskim stijenama na planini Vlašić, učešća u strijeljanju muškaraca bošnjačke nacionalnosti u julu 1992. godine ispred džamije u mjestu Čarakovo te zbog ubistava zatočenika prilikom njihovog transporta iz logora “Omarska” u “Manjaču”.

U tom predmetu je s Babićem osuđen i Darko Mrđa, koji je, osim za zlostavljanja zatočenika koji su transportovani u “Manjaču”, proglašen krivim i za zločine počinjene u zaseoku Sredice i mjestu Tukovi, za što je dobio 15 godina, te mu je Sud BiH izrekao jedinstvenu kaznu od 20 godina zatvora budući da je u Haškom tribunalu osuđen na 17 godina zatvora zbog učešća u ubistvima na Korićanskim stijenama.

Damir Ivanković je osuđen na 14 godina, Ljubiša Četić na 13, a Gordan Đurić na osam godina zatvora i njima trojici su kazne izrečene po sporazumima o priznanju krivnje koje su potpisali s Tužilaštvom BiH.

detektor.ba

Emil Velić podsjeća da je upravo u Kozarcu obnovljena i svečano otvorena prva džamija u RS-u, zbog čega je dobila naziv "Prva džamija nade", jer su je prije 17 godina otvorili predstavnici Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine i tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. "I ovdje je zanimljivost da je sve urađeno sredstvima građana, a jedna od najstarijih mještanki, Fatima Hadžić, dala je svoju životnu ušteđevinu, čime je zapravo i počela obnova ove 'prve džamije', sada već davne 1999. godine", prisjeća se Sakib Džaferović.