Izdvajamo

 

Odlaskom ljeta disciplina u logoru Manjaca kao da je malo popustila. Nakon sto smo registirani kod Medjunarodnog Crvenog Kriza, izmedju ostalog, dozvoljeno nam je da se javimo porodicama putem kratkih pismenih poruka, te da nam mogu poslati pakete sa hranom.

Ti paketi su nam dolazili otvoreni nakon sto su strazari pregledali I uzeli sebi ono sto im se svidjalo.

Medju onim koji su najcesce dobijali pakete bili su braca Kapetanovici. Oni su imali rodbinu u Banjaluci I vrlo cesto su im dolazili paketi u kojim je bilo najvise jabuka. Svaki put oni bi to podijelili na jednake dijelove pa bi Senad I Enes svoje odnijeli u stale gdje su bili smjesteni, a Netko bi zadrzao svoj dio.

Potom bi uzeo jabuke I redom dijelio svakom po jednu, pa dokle stigne. Sebi bi isto tako svaki put ostavljao samo po jednu.

Jednom prilikom, jabuka je nestalo taman kad je dosao do jednog mladog logorasa, gotovo djeteta. Tuga I razocarenje prekrili su lice tog iscrpljenog djecaka . Susreli su im se pogledi, jedan razocarenja, a drugi trenutnog sazaljenja. Medjutim u vrlo kratkom vremenu Netko je uzeo jedinu preostalu jabuku I pruzio je tom djecaku. Osmijeh I srecu tog djeteta tesko je opisati. Na moju primjedbu da od toliko jabuka koje su njemu namijenjene ostane bez ijedne, Netko je samo odgovorio: Njemu je potrebnije. Mene ima.

Tesko je shvatiti punu velicinu ovog postupka onome ko je imao srecu pa nije bio u takvoj situaciji, gdje je, izmedju ostalog, brat bratu par cigareta mijenjao za osminu ili cetvrtinu kruha, dnevne doze po logorasu.

Drugom prilikom, kod podjele paketa jedan moj komsija dobio je pogolem komad maslenice. Prolazeci pored nas pokazao nam je to uz komentar: Vidi komso, ima dulum maslenice. Bilo je normalno da bar nekom otkine makar jedan centimetar kvadratni od tog “duluma”. Samo je prosao pored I otisao u svoj boravak.

Autor: Husein Redzic

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.