Osvanuo je lijep, ljetnji dan…u pitomim Zecovima, pokrajPrijedora , Prijedora grada. Pticama je bio lijep. Njihova krila zamahivala su uskomešan vazduh od ljudskog straha i soldatskog vonja. Smrdljiva tjelesa uvijek proizvodi smrdljiva duša. A takve duše traže gdje se nakupi straha…da strahom ljudskim zagospodare i istisnu iz tijela ljudskih dobrodušje i život, ljudski.
Soldatska čizma koja je tog jutra oko 11h ušla u Zecove, nije bila čizma stranca već prvog komšije. Komšije pravoslavca. Te godine, pravoslavlje je obuklo soldatske uniforme, ostavivši svoju čistost u zaboravu i potrebi da se bude…vjernikom i čovjekom. Te godine, pravoslavci komšije, obuli su teške vojne čizme i teških koraka koji su ostavljale krvave tragove za sobom…ušli u poznate avlije malehnih Zecova, sela punog dobrih ljudi.
Nazvaše soldati zla Boga komšijama…i stadoše ih postrojavati, prebrojavati…prebojavati u boje koje nemaju živost. Takva su lica u smrtnom strahu pred poznatim ljudima, koje u trenu ne prepoznajete jer su svoju ljudskost predali zaboravu, svoju vjeru usmjerili ka podzemlju i tamo joj zasijali sjeme…pravo iz rupe u grudima gdje je nekada stanovalo srce. Ljudsko srce…
Zamislite lijep ljetnji dan…u pitomim Zecovima koje su okupirale komšije. Zamislite da vam komšije,,drugovi iz skolskih klupa, terevenki, udju u avliju silom…a koliko juče, kapije su im se same otvarale, jer su sobom nosili osmijehe i radost. Iz nekog razloga, jasnog samo zlu…u te iste avlije bahnuše komšije, ljuti i cinično nasmijani, vonjavi od zlodušja, prljavih vojnih čizama, od prašine sa seoskog puta i tragovima krvi sa slomljenih rebara seoskih momaka, nesrba…ljudi…muslimana…
I kako ulaziše u koju avliju, ostavljaše ih beživotnim, nerodnim, oskrnavljenim…mrtvim…
Komšije…hej!!!
23.dan mjeseca jula…bio je prvi i posljednji dan života za mnoge Bačiće, Hopovce,Brdare,Brakice,Causevice,FerizoviceTatareviće, Brkiće…i druge muslimanske porodice i njihove muške, ali i ženske i djetinje dane. Prvi dan jer su tada prvo put upoznali svoje komšije kraj kojih su odrastali čitav život…i posljednji dan jer su tog dana u kratlom vremenskom razdoblju, ubivši 174 mještana Zecova i drugoh okolnih sela, posljednjim dahom zadržanim u krilima onih slobodnih ptica, živjeli kao ljudi. Od tada…žive kao mrtvi…u sječanju preživjelih srodnika. Ali žive i u njihovim dželatima, prvim komšijama…i tamo će, u mrtvilu njihovih duša ponovo oživjeti i smrdljiva tijela neljudska, predati…pripadajućem mjestu, onom podzemlju gdke im niče sjeme gubavo, ali ne prema sumcu, nego prema hadskoj tmini.
Umorni od ubijanja svojih komšija muslimana, ljudi čistih i nevinih…soldati zla, prve komšije pravoslavci…otišli su svojim kućama…svojim majkama i očevima, suprugama, djeci…I došli su u svoje kuće, kao kad dolaze sa njiva, iz gradskih fabrika…sjeli su za astal…i pogledali svoje ukućane sa neobjašnjivim mirom, nesvojstvenim katilima…Krvavim rukama, pomilovali su djetinje kose i obraze i na njima zauvijek zadjenuli tragove svoje nečasti.
Dva dana nakon invazije smrti od prvih komšija, pravoslavaca, majke, sestre, supruge, kćeri…prišle su mrtvim tijelima svoje djece, braće, muževa…da ih pomiliju, umiju abdestima i predaju tijela beživotna njina, rodnoj zemlji, malehnim Zecovima.
Zamislite majke, supruge, sestre dok kopaju rukama plodnu zemlju za vječno počivalište njihovih…ubijenih, preklanih, izmučenih…zamislite ih sa koliko suza natapaju vreo ljetnji dan i akšamski smiraj…zamislite ih sa kojim bolom, u tišini, očiju punih gorkih suza, koje više gutaju nego miju njima svoja lica…polažu mrtva tijela…svojih…najrođenijih…
Zamislite nijeme jauke…i Fatihe izgovorene ranjenim srcima…i dove izmoljene od duša bolnih i upućene Gospodaru u krilima onih, slobodnih ptica…
Zamislite i recite…možete li zaboraviti Zecove, iako u njih nikada niste kročili…
Teško da ćete ih zaboraviti…jer…nevini i mrtvi to ne zaslužuju, zaslužuju vječnost, a vječnost se hrani sjećanjem…sjećati se znači živjeti…a živjeti znači…trajati, uprkos svemu.
Sada Bačić/mojprijedor.com
