Izdvajamo

 

Danas počinje pravo proljeće. Hefta prilično hladna i kišovita. Šta god da sam počeo raditi loše vrijeme me zaustavilo već nakon sahat vremena, pa sam nekad gubio volju za rad. Za hodanje i fotografisanje nisam gubio volju, za ovo uspijem uvijek naći vremena i kad je loše vrijeme.

Udruženje poljoprivrednika je i ove hefte pravilo sastanak sa svojim članovima. Sastanku se odazvalo prilično dosta članova.

Tema satanka bila je, uzgoj mladih junadi. Mesud Trnjanin je imao sastanak sa rukovodiocima mesne industrije Mujanović i  saopštio je, poljoprivrednicima, rezultate razgovora. Mesna industrija Mujanović nudi kooperaciju sa stočarima ovog udruženja. Mujanovići nude 25 teladi za tovljenje, koncentrat, i drugu hranu isto tako plaća ova kompanija. Naše stočare brine to što je minimum 25 grla a malo je njih koji imaju štale za ovoliko grla.

Kompanija obezbjeđuje i veterinarske usluge. Tovljenje traje 210 dana i cijene su, kako reče Mesud, tržišne. Dogovoreno je da se pokuša razgovarati sa kompanijom o manjem broju grla. Postoji interes za saradnju ali se traži više informacija. Jutros mi Mesud reče da će neko iz kompanije u narednih desetak dana doći da razgovaraju sa našim poljoprivrednicima.

Prošle hefte sam bio na dzenazi rahmetli Šuhri Kešić. Mnogi će reći, ništa novo, u Kozarcu su Dzenaze česte. Ipak ova dzenaza mi nekako posebna bila iz razloga što nas je jako malo bilo. Malo sam razgovarao sa rajom i svi smo primjetili kako se mi kozarčani i na dzenazama dijelimo. Kako, pa Šuhra je bila jedna poštena žena i dobar vjernik. Živjela je jako skromno i uzdizala isto tako svoju djecu. Šta je trebalo i kakva još da bude, možda malo bogatija, da bi nas više došlo na dzenazu. Da nismo znali za ovu dzenazu, nevjerujem mada će ih puno reći da stvarno nisu znali.

Sjećam se ove žene i godine 1980. kad je njen život postao agonija. Mnogi neznaju a neki su vjerujem i zaboravili njenog sina Saida, svi smo ga zvali Sajko. On je negdje krajem augusta 1980.(imao je 14 godina)  koliko se sjećam priči, sjeo u autobus za Prijedor i od tog dana mu se gubi svaki trag. Tražila je majka svog sina, išla je u policiju, opštinu svim društvenim zajednicama, novinarima, hođama, i svugdje gdje su joj rekli ali nije ništa pomoglo da nađe svog Sajku. Hodala je tražila je ali nije imala dosta para pa je i tad malo ko htio da se pomjeri da bi pomogao. Ove hefte, prije dzenaze sam još jednom upitao Šuhrinu djecu za Sajku, rekoše mi da je zvanično sjeo u pogrešan autobus.

Ove hefte sam otišao u Trnoplje da pravim fotografije od naših sokaka i raje iz ovog dijela Kozarca. Okrenuo sam u sokak Ćuskići i Trnjani.

Već nakon par stotina metara svratio sam kod Ismeta Ćuskića. Našao sam ga u njegovom voćaru dok je prehranjivao svoje kruške.

Pored voćarstva, Ismet se bavi i pčelarstvom.

Svratio sam i kod Derviša Hodzića.

Zatim sam se zaustavio kod ove kuće i saznao da je ovo kuća familije Ćuskić. Rekoše mi da ovdje živi više porodica.

Rasima sam sustigao, dok se vraćao iz škole, baš kod njegove kuće.

Zarku Bašić sam ispratio na posao.

Bahrija Trnjanin je bio uporan sa pozivom na kahvu ali kao i obično nisam imao vremena za duže zadžavanje. Ipak kao da sam i popio kahvu sa njim.

Adevija Trnjanin je bila zauzeta sa krečenjem voća. Kad sam htio da je fotografišem, ona mi kaže, kako ću ovakva ukrečita. Lijepo je fotografisati se i u radnoj odjeći.

Dva najbolja jarana Hamza i Aco

Svekrva Rasma i snaha Dursuma Trnjanin

Mensura Tnjanina sam isto tako na trenutak prekinuo u radu. Bio je zauzet poslom tamo iza kuće.

Na putu prem centru Trnopolja sam se zaustavio kod Mehmeda Krkića dok je krčio ovaj mali šumarak. Pomagali su mu Hamdija Bečić

i njegov sin Mirsad Bečić.

Najzad sam došao do mjesta gdje sam 92. bio u logoru. Obično kad prolazim ovuda vrate mi se slike iz tog nesretnog vremena. Gledam ovaj dom i razmišljam. Kao što se vidi, dom se prekriva, a vjerujem da će se i iznutra renovirati. Nigdje nekog obilježja da je ovdje nekad bio logor. Razgovarao sam sa nekim od naše raje, pokušavao u udruženju logoraša čiji sam i ja član, o spomen obilježju u Trnopolju. Pitao sam, postoji li pisani trag da smo mi ili bilo koja organizacija ili možda pojedinac, tražili parcelu, dozvolu ili šta je potrebno da bi se izgradilo spomen obilježje ili memorijalni centar. Nisam mogao doći do takvog dokumenta. Rado bih javno objavio taj zahtjev kao i odbijenicu koju je dobio onaj ko je predao taj zahtjev. Bio bih sretan ako griješim ali čini mi se da mi nismo ništa poduzeli.

Kružeći okolo sreo sam grupu studenata sa Univerziteta Tubingen (Njemacka) sa profesorom Carlom Bethke i aktivistima Udruzenja logorasa "Prijedor92"  u obilasku prijedorskih logora smrti i Sehidskih mezarja....Bili su u Keratermu, Trnopolju, Omarskoj, Šehidsko turbe u Kamičanima zatim Spomen Obilježje Kozarac. Sudbin Musić je bio vodič za ove studente. Sudbin je u detalje pričao i objašnjavao kako je bilo 92. a i kako je danas u gradu Prijedoru.

Danas četvrtak, lijepo vrijeme i Sejo već na poslu. Pranje tepiha je njegova specijalnost. Sunce ugrijalo i dvorište već puno tepiha za pranje.

Četvrtak sam počeo sa fotografijom dobre stare raje, Ilijaz, Jolda, Enes i Vasko. Poslije fotografisanja oni odoše na kahvu, ja sam bio pozvan da sa njima skupa pijem, ali  ja sam nastavio dalje uz čaršiju.

Danas sam isto tako napravio dosta fotografija. Slijede fotke koje sam danas pravio.

Jutros sam sreo Mesuda Arifagića i pitam ga jeli završio sa uređivanjem i farbanjem starih, plugova, brnača, sijačica, kosilica... pohvalio mi se da je puno toga novog uradio. Nisam mogao da ne odem i vidim njegovu umjetninu.

Ove panjeve sam već fotografisao i gledam ove plugove, brnače...pa mislim zar nije ovo ljepše imati u dvorištu kao ukras na mjestu onih gipsanih kipova.

Ovo je razlog što sam malo zakasnio sa četvrtkom. Danas sam morao da završim krećenje mog voćnjaka.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Smij se i cijeli će se svijet smijati s tobom. Plači i plakaćeš sam.

Uzvišeni Allahu, neka tuga bude nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude dova da se više nikada i nikome više ne ponovi ni Kozarac, ni Prijedor, ni Srebrenica!

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.