Izdvajamo

Prvomajski praznici su iza nas. Bilo je puno dogadjanja i nesto smo propratili, a nesto i nismo. Ja sam isto tako koristio priliku za festanje a i za izlet. Mnogo raje je doslo iz drugih zemalja na jednu heftu, pa smo koristili priliku za druzenje.

 

U nedelju je odrzan malonogometni turnir na novootvorenom dječijem igralištu u Džonlagićima.Bilo je tu dobrog fudbala, a organizovana je i dobra festa. Jela i pica je bilo i nije falilo. Sve je bilo onako kako mi kazemo, nezaboravno.

Pored igralista za mali fudbal, tu je teren i za odbojku  ili badminton.

Kadir Dzonlagic i njegova supruga Borka sa komsijama su sve organizovali do najmanje sitnice. Ova festa ce dugo da se pamti po dobroj organizaciji i po dobrom veselju. Kadiru i Borki cestitke za organizaciju.

Na turniru sam primjetio kod jedne ekipe i djevojku na terenu. Ona je bila medju boljim na ovoj utakmici.

Na kraju turnira su podijeljene i prigodne nagrade za najbolje. Podijelio je Kadir i medalje u znak zahvalnosti svima koji su na bilo koji nacin pomogli u izgradnji ovog igralista. Moram da se pohvalim da je i nasa stranica Kozarac.eu dobila medalju. Mi se zahvaljujemo Dzonlagicima za medalju i drago nam je da smo mogli  na ovaj nacin da pomognemo.

Prvomajski praznici su bili onako standard. Lijepo vrijeme je omogucilo mnogima da odu na izletista i tamo provedu dan druzeci se sa svojom rajom. Ja sam  kratko svratio na Staru pilanu. Tamo sam napravio ovih par fotki.

Kao sto se vidi oko 12 sati, a vec je bilo veselo. Kako je bilo poslije podne mogu zamisliti.

Kod Mice nema da fali.

Ipak nisu svi festali, neki su morali i da rade. Od neceg se mora zivjeti.

Abaz hodja, tako ga svi mi zovemo. Omiljen kod naroda, nekako ga svi volimo i postujemo. Prvi imam koji se vratio u Kozarac poslije rata. Uvijek raspolozen i nasmijan. Nisam cuo da je neko Abaza vidio ljutitog i neraspolozenog.

Prosle hefte sam sreo na kratko Nijaza Velica i on mi rece da je zavrsen minaret na mejtafu u Kamicani 1. Danas sam fotografisao isti da dzematilje koji zive vani vide kako sad izgleda.

Alihodzic Ismet. Raja, kome kompjuter nestima kako treba obratite se ovom covjeku, on je jedan od najboljih za te stvari.

Mate me zaustavi da ga fotografisem, kaze da nisam vec odavno njega imao na cetvrtku.

Ovo je mjesec kada se maturantske fotke mogu vidjeti na izlozima ponekih prodavnica ili drugih ustanova.

Fotografije koje sam danas napravio na cetvrtku.

Eh, kad ovako sretnem staru raju, pa nikako se ispricati. Hazim Gutic, moj jaran iz carsije a i iz Bosnamontaze. Sad se sreli i nikako se rastati, a oba imamo neke obaveze.

Raja iz Holandije.

Kao sto se vidi i danas je bilo puno raje na cetvrtku.

Raja iz mladosti. Uvijek nesto za podsjecanje i pitanje za raju, gdje je ko.

Seco nam je dosao iz Svedske i vec sutra mora nazad pa mu zao krenuti. Prica on da mu je gore dobro ali Kozarac je ipak nesto posebno. Mnogo smo pricali i o vremenu od prije rata.

Raja iz Sarajeva, dosli da obidju svoju raju u Kozarcu.

Familija Terzic, prepoznali smo se nakon 19 godina.

To je to za ovaj cetvrtak a do sljedeceg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Jos samo ovo: Jedna pjesmica od Nasihe Hodzic

MOJ SOKAK

Ima jedan mali sokak,

najljepsi mi je u sumrak...

.U sokaku se opustim, i svoj mozak pustim..

.Bacim deku na travu, onda zabacim glavu...

.Zatvorim oci, mogla bi tako do pola noci...

U malom sokaku friski zrak, daje mi neki znak...

Opusti se, uzivaj, odmaraj, sutra je novi dan trebas biti odmoran..

.Volim ovaj sokak, njegova stabla, hladovinu, i onu drugu polovinu...

Gdje su klupe, kad sjedem na njih da me sunceve zrake lupe...

Caroban je ovaj mali sokak, spominju ga svaka cura i momak....

Nasiha Hodzic

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.