Izdvajamo

 

Ismet Hopovac 64 godine, iz Čarakova, je jedini i poslednji korpar na području grada Prijedora. Korpe ili sepete plete od svoje sedme godine, a naučio je od svog oca.
"Korparstvo je tradicija u mojoj porodici koju sam nastavio, ali ovaj zanat koji polako izumire nema ko da nasledi, mlade to ne interesuje. Nije ovo lak posao." Kaže mi Ismet.

Pravi sepete različitih veličina, a prodaje na pijaci, po selima i po narudžbi. Najviše se traže ovi veliki sepeti i ovi sa dvije ručke za unošenje drva u kuću. Takođe taže se ukrasni sepeti različiti velićina. Materijal nalazi u šumi, ima ga dosta. U zadnje vrijeme bavi se i drugim poslovima pa je smanjio pletenje sepeta. Do sad se isplatilo plesti, ali sad već manje. Uspjevam prodati sve, ništa ne ostaje, a prodam oko 200 sepeta godišnje. Nekad sam pravio 300 i više.
Pored sepeta, ismet pravi i brezove metle. Kaže da su metle tražene i proda ih oko 250 godišnje. Malo je teže za materijal, nema breze dovoljno, ali uspjeva se snaći.
Takođe plete i trnke za pčele ili ukras po narudžbi.

Supruga Fatima pomaže u svim poslovima i bez njene podrške nebi mogao sve stići.

Nijaz-Caja Huremović

 

 

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović