Odrastajući slušamo priče o lokalnim herojima i heroinama. Većinom su to osobe koje su bile u neposrednom okruženju naših roditelja ili starije rodbine, često nekih naizgled običnih osobina. Tako je meni nerijetko ispričana priča o Arifi koja je svakog jutra na svoje prozore udarcem o džezvu pozivala razne ptice koje bi hranila i koje je pripitomila a potom i sve žene iz komšiluka na prvu jutarnju kafu ispred svoje kuće. I tako svaki dan, godinama.

Juli je 2024. godine i u Kozarcu ulazim u dvorište Arifinog unuka, Mirana Karabašića i njegove žene Brižite. Brižita Karabašić nekadašnja je balerina Narodnog pozorišta u Sarajevu, Miran je operski pjevač sarajevske opere, a u posljednjih nekoliko godina žive u Kozarcu.

„Sa sedamnaest godina dolazim u Sarajevo iz Novog Sada“, započinje svoju priču Brižita. Inspirirana, kako kaže, balerinama iz Sarajeva na Prvom jugoslovenskom takmičenju iz klasičnog baleta 1982. godine, seli se u Sarajevo u kome upisuje fakultet i počinje se baviti baletom. Tim je bio internacionalan, balerine su dolazile iz Zagreba, Novog Sada, Beograda, Skoplja, Poljske, Rumunije i mladima se davala šansa, posebice onima koji su imali znanje baleta uzimajući u obzir da se prva baletna škola u Sarajevu otvorila tek 1986. godine.

„Fasciniralo me Sarajevo i njegovi ljudi“, navodi razlog svog ostanka u Sarajevu.

Osim baleta razvila je interes i za neka druga polja, pa se tako, igrom slučaja, našla i u spotovima Tome Zdravkovića, filmovima Dobrovoljci i Belle Epoque, reklamama… Nastavlja govoriti o svom životu u Sarajevu, posebno se osvrćući na devedesete godine prošlog stoljeća:

„Agresija na Bosnu i Hercegovinu zatekla me u Narodnom pozorištu, bili smo internacionalni teatar, sjećam se prvih barikada. Umjetnici nisu to nikako očekivali, bili smo pomalo operisani od politike. Posljednja naša predstava uoči agresije bila je Labudovo jezero, mislim da je to bilo 3. aprila… 6. aprila trebali smo plesati Bolero na Vracama i nismo. No, Bolero nam se vrtio u glavi, nas pet koji smo ostali u Sarajevu 1994. godine ćemo i otplesati taj Bolero. Rat je to što jeste, no zapitaš se ponekad zašto ja?“

Prije rata, Brižita je radila i u Baletnoj školi na Grbavici. Sa sobom nosi milion malih priča Sarajeva pod opsadom, poput one kada je 1992. godine ispred Narodnog pozorišta srela djevojčicu Sanju Hasagić, svoju predratnu učenicu s Grbavice a danas profesoricu na plesnoj akademiji Codarts u Rotterdamu, koja joj je rekla „Profesorice, mi smo ostali bez svih nastavnika, biste li Vi opet krenuli raditi s nama?“ Tako je Brižita ponovno počela predavati, ovoga puta u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu. Tada, kako naglašava, kreću pravi pedagoški izazovi, briga za učenice, opsada i sve što ona nosi sa sobom. No, držala ju je umjetnost i nada da će jednog dana završiti rat i da će ansambl ponovo trebati postaviti.

„Ostali smo Adnan Džindo, Haris Šabanović, Jasenko Matković, Irma Ugrinčić, Mensud Vatić, Tefeda Abazović i ja. Znali smo da treba školovati igrače. Nekad 1994. godine srećem Bahriju Bihorac, balet majstora. Pozvala sam je da mi dođe na ispit nakon čega mi je rekla ‘Bože, Brižita pa mi imamo predstavu’ i tako je te godine nastao Bolero. Na dan premijere u Narodnom pozorištu Zubin Mehta je dirigovao Rekvijem u Vijećnici. Tako smo mi i naš otpor kroz Bolero ostali pomalo nezapaženi u odnosu na operu u Vijećnici“, prisjeća se balerina.

Rat se završio, a Brižitine učenice su odrasle i postale okosnicom sarajevskog baleta – Selma Štrbo, Marijana Ulrich, Aida Palinić, Nikolina Petković, Sabina Sokolović, Belma Čečo – djevojčice koje su se školovale u ratu i podigle sarajevski balet.

Miranov otac porijeklom je iz Kozarca, a nakon udaje 1988. godine i Brižita počinje odmore provoditi s njima na vikendici kako su zvali svoj današnji dom. Tako je i bilo do dana napada na Kozarac koji Miranove roditelje zatiče upravo tu. Miranov otac bio je zatočen u logoru a njegova majka je pješačila od Kozarca do Banje Luke gdje su ranije živjeli, te su odatle krajem 1992. izbjegli u Austriju, gdje su boravili do povratka u Bosnu i Hercegovinu.

„Miranov otac želio je prodati kuću, čak je stavio tablu ‘Prodaje se’ koju je neko stalno uništavao. To je bio jedan od komšija koji se nije želio pomiriti s time, a što smo saznali kasnije“, uz smijeh govore Brižita i Miran.

Kako pričaju, život u Sarajevu im se sveo na posao i na manjak istinskog odmora. U potrazi za mirnijim mjestom za život daleko od asfalta razmišljali su o obroncima Vlašića, sve dok Miranov otac nije predložio vikendicu. Sve slobodno vrijeme posvetili su renovaciji u ratu uništene kuće i dvorišta u Kozarcu, a 2022. godine na isti dan odlaze u penziju i – kako uglas govore – ni ne osvrćući se, sa svoja tri psa i kućnom bibliotekom dolaze u Kozarac.

Nakon dolaska u Kozarac, Brižita radi u banjalučkoj školi u kojoj je Miran započeo svoju karijeru a nedugo nakon toga u Prijedoru otvara baletsku obuku za djevojčice, te s njima organizira vrlo uspješne i posjećene dječje predstave. Tu su djeca svih konfesija i nacionalnosti iz Kozarca, Prijedora, Dubice, Kostajnice, a grupa broji 43 djeteta.

Priključila se i Udruženju žena Kamičani gdje je upoznala lokalne žene, za koje tvrdi da su hrabre i sposobne, a Miran dodaje kako su na tim ženama i kuća, i djeca, i poljoprivreda…

Nakon razgovora sa bračnim parom Karabašić prolazimo kroz vikendicu u kojoj sa zidova gledaju isprintani plakati Miranovih opera, suveniri s njegovih putovanja svjetskim planinskim vrhovima i poruke Brižitinih učenica od kojih me posebno dojmila jedna koja kaže: „Hvala što ste izabrali Prijedor i omogućili jednoj djevojčici da pleše na mjesečini. Vaša Dorotea“.

Brižita i Miran rado dijele dobre strane života u Kozarcu: „Ovdje se živi drugačije, ljudi su nesebični. Ovo je zajednica koja se pomaže. S komšijama dijelimo vodu iz bunara kako bi zalijevali svoju baštu, od komšija dobivamo neke domaće proizvode. Iako je život sporiji ujedno je i ljepši.“

Miran za kraj dodaje: „Mi više ne idemo na godišnji odmor, mi smo uvijek na godišnjem…“

I tako, nekoliko generacija nakon Arife s početka priče, sjedim s njenom porodicom i sigurna sam da se osjećam jednako ugodno kao njene komšinice koje je svesrdno dočekivala na kafama u nekom drugom, većini nas zaboravljenom ili nepoznatom vremenu. Istovremeno a godinama nakon Arifine smrti baš kao i ona njen unuk Miran hrani ptice koje su se ugnijezdile na trijemu. Umjesto neobičnog intervjua s balerinom i operskim pjevačem koji su odlučili zamijeniti sarajevski asfalt travnjacima pod Kozarom dobila sam priliku zaviriti u zanimljivi svijet Brižite i Mirana Karabašića i njihove vikendice pune priča o Kozarcu, Sarajevu, umjetnosti i životima…

objavi.ba