Izdvajamo

 

Džemat Garibovići se nalazi između džemata Trnopolja sa
zapadne i džemata Hadžića s istočne strane. Kroz ovaj džemat
prolazi željeznička pruga od Prijedora prema Banjoj Luci.
Ovaj džemat je vrlo mali po broju domaćinstava, ali je
bio vrlo aktivan u organizaciji vjerskog života. Imao je svega 80
domaćinstava, ali je uvjek nastojao da ima stalnog imama. On je
teritorijalno pripadao glavnom džematu u Trnopolju, jer je bio
udaljen od džamije u Trnopolju 2 km. Uvijek su imali lijep
mesdžid u kojem je bilo više prostorija, koje su služile za
imamski stan, za obavljanje vjerskih obreda i za učenje djece. Uz
mesdžid je bila napravljena provizorna munara od drvene, a
kasnije od željezne konstrukcije. Džematlije su se većinom
bavile poljoprivrednom proizvodnjom, i stočarstvom. Jedan dio
stanovništva bio je zaposlen u raznim preduzećima u Prijedoru.

Bilo ih je dosta zaposleno na željeznici, a bilo ih je i na radu u
Hrvatskoj i Sloveniji, jer im je blizu bila željeznička stanica pa
su mogli lakše da se prevezu do određenog mjesta.

Poznata ličnost u ovom džematu je bio Sejdo Garibović,
koga su poštivale sve džematlije i slušale njegovu riječ. Od
starijih džematlija koji je bio cijenjen i poštovan je Ahmo
Garibović. I ako je bio u starosnim godinama, redovno je
kupovao i čitao vjersku štampu i ostale vjerske knjige. Za tu
svrhu nije žalio novca. Također je u džematu bio popularan i
cijenjen Hamdija (Hamdo) Garibović, koji je u svoje vrijeme bio
mutevelija za čitavo područje Trnopolja. Vrlo dobro je vodio
džemat i brinuo se o potrebama džemata. Bio je relativno mlad
kada mi je jednom prilikom rekao: <Kad umrem želim da me ti
opremiš i klanjaš dženazu>. Rekao sam da se ne zna ko će prije
umrijeti. Medutim kao da je imao neki predznak da će brzo
umrijeti. Nije prošlo dugo vremena a Hamdo je jedno jutro
pošao rano na željezničku stanicu u Kozarcu i išao željezničkom
prugom koja je prolazila kroz džemat s namjerom da ode u
Prijedor, a zatim u Sanski Most na vašar. Bila je magla, pa
Hamdo nije vidio voz kad je naišao i on ga je usmrtio. Porodica
je znala za Hamdinu želju i amanet i mene su pozvali da ga ja
opremim i klanjam dženazu. Ja sam to izvršio iako mi je to bilo
vrlo teško da uradim. Molim Allaha dž. š. da mu oprosti grijehe
i uvede ga u džennetska naselja. Amin!

U džematu je bila jedna porodica Garibovića koja je
imala još jedno prezime- Dizdarevići. U ovoj porodici je bio
Jusuf, koji je bio željezničar. Bio je vrlo bistar i snalažljiv i volio
je džamiju. On je odselio u Prijedor, tačnije u Puharsku, i tamo
se nastanio, ali nikad nije zaboravio svoj rodni kraj. Uvijek je
dolazio u svoj džemat 1 sve akcije 1 potrebe u džematu
svesrdno je moralno i materijalno pomagao. Dočekao je i ovaj
nesretni i posljedni rat u Prijedoru. Neko vrijeme je živio u
svojoj kući s porodicom. Jedne većeri izveden je iz kuće, da
mu se ne zna ni za trag.

U džemat Gariboviće doselila se poslije Drugog
svjetskog rata jedna porodica iz Ključa koja se zvala Jukići.
Izgradili su pilanu za potrebe mještana Kozarca. Za vrijeme
agresije pokušali su da se odupru agresoru, ali su izginuli boreći
se na svom pragu s agresorom.

Također bih spomenuo Sulejmana i Omera Garibovića,
koje sam poznavao kao vrijedne i aktivne džematlije. Omer je
jednog sina dao u medresu, ali tu nije izdržao pa je napustio.

Vrijedno je spomenuti još jednog džematliju
Abdurahima Garibovića, koji je radio u Austriji. Kad je
penzionisan, došao je kući u svoj džemat, preuzeo je dužnost
mutevelije i odmah je pokrenuo akciju za izgradnju novog
mesdžida i provizorne munare. Ovaj plan je realizovan, pa je u
sklopu mesdžida napravljen i stan za imama. Uspio je pronaći i
stalnog imama, koji je vršio imamsku službu na zadovoljstvo
svih džematlija. Pričao mi je imam kako bi Abdurahim svakog
mjeseca, kada primi penziju, donio imamu kao hediju vreću
brašna i 1 kg kahve, te ostalih živežnih namirnica. Nije imao
djece. Za vrijeme rata bio je u Zagrebu sa ženom kao muhadžir,
a kad se moglo vratiti u Bosnu, Abdurahim je došao u Sanski
Most. U međuvremenu mu je žena umrla i bio je jedno vrijeme
udovac. Kasnije se oženio u Sanskom Mostu, a nakon toga
naglo je obolio i umro u Sanskom Mostu. Nije mu bilo suđeno
da se živ vrati u svoj rodni kraj Gariboviće, ali su ga mrtvog
dovezli i ukopali u mezarju u Garibima. Molim Allaha dž. š. da
mu oprosti grijehe i smjesti ga u džennetska naselja. Amin!

KO SU BILI IMAMI GARIBOVIĆA

U ovom džematu prvi stalni imam bio je hadži Alija
Nakić, rodom iz Brđana više Kozarca, a bio je imam i u Suhači
kod Bosanskog Novog. Bio je vrlo oštar i ljut. Pred samu smrt
bio je imam u jednom malom zaseoku u džematu Ćela kod
Prijedora. Taj se zaselak zvao Miljakovci. Kad su partizani
drugi put zauzeli Kozarac, u ljeto 1944. godine i tom prilikom
protjerali Redžinu miliciju, veliki broj Kozarčana, žena, djece i
staraca pobjeglo je preko rijeke Gomjenice u Ćelu. U petak na
džuma-namazu u ćelanskoj džamiji bila je velika skupina ljudi.
Tu sam i ja bio kao izbjeglica. Imam u Čeli je tada bio rahmetli
hadži Izet ef. Šehić. Učeći hutbu malo se zbunio, zbog straha,
jer su četnici bili blizu Prijedora kojima je bio komandant Vaso
Mijatović. Hadži Ali ef Nakić, (a imao je nadimak Paklenović)
iz mase je uzviknuo na Izet ef. da je nešto u hutbi izostavio ili
pogrešno proučio, što ni u kojem slučaju nije bilo presudno za
ispravnost hutbe. Izet ef. je sa minbera uzvratio hadži Ali ef. da
on nije u pravu. U međuvremenu neko je iz mase rekao: >Eto
četnika! Tada je u džamiji nastala gužva i skoro da je polovica
džematlija napustila džamiju. Međutim, kasnije se uspostavilo
da je ta informacija bila lažna.

Drugi imam u džematu Garibovića bio je Husein ef.
Jogić. Također u ovom džematu bio je imam Malik ef.
Jakupović, priučeni imam iz Kamengrada kod Sanskog Mosta
Pred sami Drugi svjetski rat za imama u džemat
Gariboviće došao je Tahir ef. Vojniković, rodom iz Bišćana kod
Prijedora, svršenik medrese u Banjoj Luci, koji je u toku rata
otišao u hrvatsku vojsku, te je bio vojni imam. Kasnije je dospio
u zatvor u Staroj Gradiškoj, gdje
mu se gubi svaki trag.

Jedno vrijeme bio je imam u džematu Garibovići Omer
ef. Kusuran iz Kozaruše, priučeni imam. Također je u ovom
džematu poslije Drugog svjetskog rata bio imam Muharem ef.
Vejzagić, rodom iz Livna, otac Merzuk ef. Vejzagića, profesora
koji je bio prvi student na Al-Azharu u Kairu poslije Drugog
svjetskog rata. Merzuk ef. živi i radi u organima Islamske
zajednice u Sarajevu.
Kad je Muharem ef. bio imam u Garibovićima, pred kućom je cijepao drva za kućne potrebe
Jedna trijeska od drveta udarila ga je po oku, tako da je ostao
bez jednog oka. Kad je Muharem ef. penzionisan, živio je u
Sanskom Mostu i tu je i umro. Molim Allaha dž. š. da mu se
smiluje i oprosti grijehe. Amin!

Jedno vrijeme ovaj džemat je bio bez stalnog imama,
tako da je bio imam samo preko ramazana. To su bili učenici
medrese, te priučeni imami za teravih-imame, ili penzioneri
imami. Imam iz susjednog džemata Tropolje, u čijem je
sastavu bio i džemat Garibovići, dolazio je cijelu godinu u
mesdžid i učio djecu u mektebu, a vrsio je i druge vjerske
dužnosti.
Posljedni stalni imam do agresije 1992. godine bio je
priučeni imam iz Zvornika Safet ef, Dogić, koji je u toku rata
kao muhadžir umro. Neka mu se Allah dž. š. smiluje i oprosti
grijehe. Amin! Najviše zasluga za dolazak ovog imama u
Gariboviće pripada pomenutom rahmetliji muteveliji
Abdurahimu. Poslije ovog rata vratilo se nešto džematlija iz
muhadžirluka, ali još nisu ništa poduzimali za izgradnju
mesdžida, jer je džemat na lokaciji koja još nije sigurna, a vrlo
malo ih se i vratilo.

Preuzeto iz knjige "Džamije i džemati Kozarca", autor Teufik Hadžić
knjiga je štampana 2003.godine

U međuvremenu džematlije su se organizovali i izgradili novi Mekteb-Mesdžid. Zadnjih par godina u Garibima, u Ramazanu mjesecu klanja se Teravih namaz.

Draga braćo i sestre, vama poručujem da se nikoga osim Uzvišenog Allaha ne bojite i da istinu ni od koga ne krijete, već je svim ljudima oko sebe uporno govorite. Ne sjećajte se šehida svojih samo učenjima Kur'ana i dova, već ih se sjećajte vašim svjedočenjima o njihovoj nevinosti i komšijskoj krvoločnosti. Sjećajte ih se upiranjem prsta u njihove ubice. Sjećajte ih se svjedočenjem na sudovima. Sjećajte ih se tako što ćete djecu i unučad svoju učiti ko ih je ubio. Čuvajte ova polja koja su krvlju njihovom natopljena. Čuvajte ovu planinu po kojoj su kosti njihove rasijane. Čuvajte državu Bosnu i Hercegovinu zbog koje su oni ubijani. Budite ponosni na vjeru svoju čistu, naciju svoju hiljadugodišnju, jezik svoj bosanski! Budite ponosni na šehide svoje, bilo one koji su svoje živote izgubili nakon agresorskog upada ili one što se boriše u redovima armije Republike Bosne i Hercegovine.

Mr. Amir ef Mahić
25.05.2017. god.