Izdvajamo

 

Ovaj džemat prije agresije 1992. godine imao je 260
domaćinstava. Nalazi se više čaršije u Kozarcu na udaljenosti od
1.500 m. Lociran je na brežuljcima u podnožju planine Kozare
Vjerovatno je dobio ime Brđani, jer se nalazi na brdu. Džamija
je s munarom izgrađena na uzvisini, tako da se može vidjeti
kad se pođe od Prijedora, s udaljenosti 5 km. U ovom džematu
su živjele slijedeće porodice: Talići, Hodžići, Mehmedagići
zvani Ibrići, Karabašići, Hukići, Bašići, Arifagići, Mujići,
Tadžići, Paratušići i Zulfići
Teren u ovom džematu je vrlo pogodan za uzgoj voća
Naročito je dobra šljiva, zvana savka ili požegača, a također
dobro i drugo raznovrsno voće. Mještani se najviše bave
poljoprivredom. Imaju svoje posjede niže Kozarca u ravnici
gdje dobro uspijevaju sve vrste žitarica. Za vrijeme agresije svi
žitelji, kao i u drugim džematima, protjerani su, neki pobijeni, a
neki u logore otjerani. Kuće su popaljene ili mnogo oštećene.

Poslije rata oni najhrabriji, kao i u ostalim džematima.
počeli su se vraćati u svoje oštećene kuće. Odmah su počeli
razmišljati o izgradnji džamije. Ne postoje pouzdani podaci kad
je u ovom džematu izgrađena prva džamija, ali se zna da je bila
jedna mala riglovana džamija, pokrivena sa šindrom i s
ugrađenom drvenom munarom u krovu džamije. Na munari su
bili mali prozorčići kroz koje bi mujezin proturio glavu kada uči
ezan. Ova džamija je srušena i izgrađena nova 1936. godine sa
zidanom manjom munarom. Kada je izgrađena ova džamija,
zatraženo je od nadležnih organa Islamske zajednice u Sarajevu
odobrenje da se u njoj može obavljati i džuma-namaz, jer se do
tog vremena u ovoj džamiji nije obavljala džuma-namaz.

Razlog je bio što je dosta blizu bila glavna džamija u Kozarcu a bilo je i
manje domaćinstava u džematu. Najviše zasluga da se klanja
džuma-namaz u Brđanima imao je tada ugledni džematlija Huse
Talić. Njihovom zahtjevu je udovoljeno.

Poslije Drugog svjetskog rata džemat se počeo povećavati tako da su džematlije
uvidjele da im je džamija dosta mala i dotrajala, pa su odlučili
da izgrade novu, bolju i veću džamiju. Na temeljima stare
džamije izgrađena je nova džamija, a svečano otvranje
obavljeno je 1974. godine. Na ovom otvorenju je bio prisutan
predsjednik Starješinstva Islamske zajednice za Bosnu i
Hercegovinu rahmetli hadži Naim ef. Hadžiabdić.

U to vrijeme je bio mutevlija ugledni džematlija Husein Hukić, koji je jedno
vrijeme poslije Drugog svjetskog rata bio i predsjednik opštine u
Kozarcu. On je mnogo doprinio za izgradnju pomenute džmije.
Ubijen je 1992. godine. Neka mu je rahmet i milost Božija.
Amin!

Ima jedna anegdota vezana za Brđane. Priča se kako je jedan
dzematija iz Brđana otišao u Tursku nekome u posjetu, te nakon
nekoliko mjeseci provedenih u Turskoj, došao u Kozarac. Kadje
došao u čaršiju počeo se raspitivati kuda se ide u Brđane ali na
turskom jeziku. Kada su mu mještani pokazali kuda se ide u
Brđane, on je došao do svoje kuće.
Porodica se obradovala kadje došao, ali se zaprepastila da je Hase zaboravio govoriti
bosanski. Tako su se mučili s njim neko vrijeme.
Jednog dana otišao je u štalu s bratom da pogledaju goveda. U ćošku je stajao
pribor za čišćenje štale, gdje su bile i grablje na podu s
okrenutim zupcima. On nesmotreno stane na zupce od grabalja,
tako da ga je držak udario po glavi. On je jauknuo, a brat ga
upita šta mu je bilo, a on odgovori na bosanskom jeziku:
<Udariše me grablje po glavi> i tom prilikom je nešto opsovao.
Brat sav radostan otrča u kuću i povika: <Babo, naš Hase je
progovorio bosanski. Svi su bili sretni i radosni što je Hase
progovorio bosanskim jezikom

Ovaj džemat je imao u posjedu dosta vakufskog zemljišta.
Imao je i jednu veću parcelu na planini Kozari. Jedan džematlija
mi je rekao da je tu parcelu uvakufio jedan bogati posjednik iz
porodice Karabašića. Pomenuta parcela se zvala Benkovac
Poslije Drugog svjetskog rata tadašnja vlast je sa Zakonom o
agrarnoj reformi oduzela taj vakuf.

U 1999. godini počele su se vraćati pojedine porodice u ovaj džemat, kojima su humanitarne
organizacije izgradile kuće, a neki su došli u svoje oštećene kuće
koje su sami osposobili za stanovanje. Džematlije koje su našle
skrovište u evropskim i drugim zemljama, kada su saznali da su
se pojedinci počeli vraćati u svoj rodni kraj, zaželjeli su da se i
oni vrate u svoj zavičaj. Pored toga saznali su da je već u
Kozaruši počela izgradnja džamije. Nekoliko džematlija koji se
nalaze kao muhadžiri u Švicarskoj, odlučili su da organizuju
prikupljanje dobrovoljnih priloga za izgradnju džamije u svom
džematu. Glavni organizator u Švicarskoj za prikupljanje
dobrovoljnih priloga za izgradnju džamije bio je Hasan
Mehmedagić, zvani Ibrić, s braćom, koji je bio i najveći donator
za izgradnju džamije. Njemu je pripala čast da prvi stavi ključ u
bravu i da otvori džamiju uz ovlaštenje zamjenika reisul-uleme
hadži hafiz Ismet ef. Spahića, koji je prisustvovao otvorenju
džamije.

I ostale džematlije iz svih evropskih kao
prekookeanskih zemalja koji se tamo nalaze kao muhadžiri, slali
su svoje priloge za džamiju. Treba napomenuti da su i iz drugih
džemata muhadžiri davali svoje priloge za pomenutu džamiju,
kao što treba reći da nije bilo nikakve pomoći od humanitarnih
organizacija ni za jednu džamiju u Kozarcu koje se grade i koje
su izgrađene. I oni koji su se vratili svojim kućama, davali su
svoje skromne priloge premda su i sami bili potrebni pomoći.

Tako je izgrađena džamija u Brđanima i obavljeno svečano
otvorenje 24.7.2001. godine.
Posebno treba istaći i pohvaliti džematlije ovog džemata sto
su kod džamije obnovili oštećenu
gasulhanu za opremanje umrlih osoba, te jednu prostoriju za uzimanje abdesta kao
mokri čvor. Kao najvažnije, izgradili su potpuno nov i lijep
imamski stan, a u prizemlju imamskog stana 1 prostorije Za
mekteb.

KO SU BILI IMAMI U DŽEMATU BRĐANI

Ja nisam mogao doći do podataka ko su bili imami u ovom
džematu prije Prvog svjetskog rata. Prvi imam kojeg sam ja
poznavao u ovom džematu bio je Osman ef. Mahmuljin, koji je
rođen u Kozaruši. Njegov otac, hadži Mustafa ef., zvani
Čorhodža, otišao je na hadž i u povratku je umro u Istanbulu.
Prilikom boravka u Istambulu pozvao je sina Osmana da dođe u
medresu u Istanbulu da uči za imama. S njim je otišao i hadži
Omer ef. Mahmuljin, bliži rođak, te Mustafa ef. Duračak. Nakon
nekoliko vremena provedenog u Istanbulu Osman ef.vraća se
kuči i kraće vrijeme je bio imam u Deru, a potom je prešao u
džemat Brđane, gdje je bio neprekidno više od 40 godina. Tu je
penzionisan. Bio je popularan ne samo u svom džematu, već u
cijelom Kozarcu. Do smrti je bio uvijek obučen u hodžinski
kijafet (uniformu). Stalno je nosio: šalvare, koparan, džube,
kundure, veću ahmediju oko fesa bez falte, urednu bradu te
štap. Imao je vrlo lijep i melodičan glas. Rijetko je koji mevlud
bio, a da Osman ef. nije učestvovao na tom mevludu. Mevlud se
učio na turskom jeziku. Osman ef. i rođak mu Omer ef. pored
mevluda zajedno su učili ilahije i kaside na turskom jeziku. Iako
je imao dobar vlastiti imetak, nije se bavio poljoprivredom za
razliku od rođaka hadži Omer ef., koji je bio veliki radiša i koji
se bavio poljoprivredom. Osman ef. imao je 3 sina i vise kćeri.
Sin Hasan mu je preko ramazana obavljao u pojedinim mjestima
teravih-namaz, a sin Husein je poginuo u Drugom svjetskom
ratu kao partizan, Od ovog sina ostalo je troje djece. Sin Osman
bio je ljekar u Prijedoru, jedna kćerka je bila medicinska sestra
a druga završila trgovačku školu, te se udala. Sve troje je
završilo tragično svoj život. Sin Osman je ubijen u logoru
Omarska 1992. godine, a obje kćeri, Refika i Fadila, zajedno s
Refikinim mužem Farukom Rizvićem zaklane su u Prijedoru.

Treći sin Osman ef, Hamdija je po završetku osnovne škole u
Kozarcu otišao u medresu u Banjoj Luci koju nije završio, već je
otišao na obućarski zanat u Kozarcu kod Izeta Prusca. Poslije
Drugog svjetskog rata bio je direktor Obućarske zadruge u
Kozarcu. Ovaj sin sada živi u Zenici, a ima sina generala Sakiba
Mahmuljina. Druga dva sina Hamdijina su Nagib i Omer.
ubijeni su u Omarskoj 1992. godine. Osman ef. je bio uvijek
nasmijan i volio je šalu. Kada je penzionisan, jedno vrijeme je
bio imam u Deri. Umro je u Kalati kod sina Hamdije u kući koju
su kupili od Izeta Prusca. Najstarija kćerka Ajiša, koja ima više
od 90 godina, živi u Zagrebu, a druga kćerka Fatima živi u
Austriji. Bila je udana za Hasan ef. Bašića, koji je kao muhadžir
umro u Austriji 1 prenesen u Čarakovo gdje je najviše službovao
kao imam. Molim Allaha dž. š. da ih sviju nagradi sa najvišom
nagradom u džennetu. Amin!

Poslije Osman ef. za imama je došao Salih ef. Bešić,
također Kozarčanin. O njemu je bilo govora na drugom mjestu,
jer je on bio imam u više džemata na području Kozarca. Također
je u Brđanima jedno vrijeme bio imam Abdulah ef. Duračak.
koji je iz džemata Trnopolje premješten u ovaj džemat.

Ovaj imam je doživio duboku starost. I danas živi sa sinom
Miralemom u džematu Kalata u 92. godini života. U ovom
džematu je jedno vrijeme bio imam Šefik ef. Ribić, rodom iz
sela Satorovića kod Brčkog koji se danas nalazi u jednoj
evropskoj zemlji kao muhadžir. Pretposljedni imam u ovom
džematu je bio rahmetli Smail ef. Sejmenović, iz Vlasenice. Za
vrijeme službovanja ovog imama u Brđanima izgrađena je nova
džamija koja je svečano otvorena 1974. godine, a srušena je
1992. godine. Iz ovog džemata je premješten u džemat
Trnopolje, gdje ga je iznenada našla smrt. Odvezen je u rodni
kraj i tamo je ukopan. Molim Allaha dž. š. da mu oprosti
grijehe 1 uvede ga u džennetska naselja. Amin!

Posljedni imam do agresije 1992. god. bio je hadži Abas ef. Muratćehajić, rođeni
Kozarčanin, koji je prethodno bio imam u Trnopolju gdje je
započeo vršiti imamsku službu. Za vrijeme njegove imamske
službe u džematu Trnopolje uz velike napore izgrađena je nova
džamija na novoj lokaciji, stara je džamija bila na kraju
džemata. Svečano otvaranje obavljeno je 1971. godine.
Prelaskom iz džemata Trnopolje u džemat Brđane hadži Abas
ef.se prihvata pored imamske službe i blagajničke službe u
Odboru Islamske zajednice u Kozarcu. Tu je dužnost vršio
odgovorno i savjesno sve do agresije 1992. Hadži Abas ef,
rođen je u džematu Dera. Prva služba mu je bila u Trnopolju od
1962. do 1978. godine, kada je premješten u džemat Brđane.
Kada je počeo napad na Kozarac 1992. god. hadži Abas ef. je
ranjen od granate ispaljene na džemat Brđane te je otišao u
bolnicu u Prijedoru. Nakon toga je odveden u logor Keraterm, te
u Omarsku.
Iz Omarske je prebačen u logor Trnopolje, odakle je
otišao s konvojem u Travnik. Nakon kraćeg vremena otišao je u
Zagreb. Tu je ostao 4 godine vršeći imamsku dužnost u kampu
Špansko među muhadžirima. Iz Zagreba 1996. godine dolazi u
Lušci-Palanku kod Sanskog Mosta. Također i tu vrši imamsku
dužnost među muhadžirima. Kao imam 1999. godine vraća se u
svoj rodni kraj Kozarac nakon 7 godina muhadžirskog života, te
nastavlja organizovati vjerski Život u Kozarcu među
povratnicima.
Prvi zadatak mu je bio da osposobi zgradu
Odbora Islamske zajednice koja je bila oštećena pa su u toj
zgradi obavljani svi vjerski obredi do ramazana 2001. godine.
U meduvremenu je počela izgradnja glavne džamije u Kozarcu u
džematu Mutnik, gdje su se počeli vršiti svi vjerski obredi u
ramazanu 2001. godine. U toku je dalja izgradnja džamije kao i
izgradnja munare, a, ako Bog da, planira se i izgradnja druge
munare.
Dok pišem ovu knjigu, džematlije Brđana su našli sebi
stalnog imama, svršenika medrese u Cazinu, Said ef.
Toromanovića iz Cazina od kojeg očekujemo dobre rezultate u
ovom džematu. Amin!

Preuzeto iz knjige "Džamije i džemati Kozarca", autor Teufik Hadžić
knjiga je štampana 2003.godine

Poslije rata 1992.godine Said ef.Toromanovića bio je imam do 2019. godine, a zadnjih par godina imamu u Džematu Brđani je Hfz Ajdin ef Okić

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.