Izdvajamo

 

 MEHO JAKUPOVIĆ

Stotinu dva pupoljka i srce


Ubijenoj Prijedorskoj djeci…

Vaše blistave oči stvaraju nova sazvježđa

 

Nebesko-plavi oblačak, satkan od leptirova,

lebdi nad praznom avlijom, tražeći prijatelje.

Pregršt šarenih klikera, u kosi mašnica nova,

ostaće neostvarene obične dječije želje.

 

Tople i meke ručice, ne jure šarena krila,

sablasno pusta mahala, utihli kikot i graja.

Podivljale voćke i trava, tu gdje kuća je bila.

Prođe godina mnogo, nerado sjećam se maja.

 

Ipak sjećanja ostaju, život surovo sudi,

pravda je umrla isti čas, kada i mališani.

Uvenuše u jednom danu, danas bi bili ljudi,

mržnjom i rukom bezumlja, pupoljci pokidani.

 


Kojem Bogu se moliš, čijoj se nadaš milosti?

Krupna dječija suza, proklinje i svjedoči.

Nema tog koji može, meleke da ti oprosti,

njihove svijetle, nevine i uplakane oči.

 

Svoje krvave ruke, pred kadijom ćeš da kuneš,

svilene skute da ljubiš, grijehe da bi ti prašt’o.

I kad se lažno pokaješ i nakrivo se zakuneš,

vrijedi li dječijeg uzdaha, običnog pitanja? Zašto?

Meho Jakupović

 

 

Ziv I zdrav bio veliki humani covjece, znaj da nisi sam,kud god ti I tvoja kamera za, tobom cijela vojska gledalaca,mi koji smo daleko,uz tvoju pomoc smo tu sa vama,hvala,hvala za ovo divno snimanje u detalje,dogadzanja ovog ljeta,bilo je I tuzno I veselo,veliki selam iz Chicaga!

Ismeta Terzic Dzihic