Izdvajamo

 

DAN MATERNJEG JEZIKA

ČUVAJ JEZIK!

Autor: Semira Jakupović

Čuvaj jezik maternji ili materin!
To su prve riječi koje ti je mater tepala
Dok te hranila i u naručju držala
Nina-buba, uspavanke pjevala
Ljubav i pažnju kroz riječi pokazala


Slušaj mater!
To su sve riječi koje ti je majka zemlja
Ostavila u amanet dok si
Plodove s njene zemlje jeo,
Pod nebom njenom rastao
I kućišta predaka čuvao


Slušaj oca koji ti je o značaju porodice pričao
O rodbini velikoj, pomaganju i poštovanju
I devetog u rodu spominjao
I najvredniju saharu riječi ostavio
Da bi njegovim stopama časno hodio
I svakoga u potrebi pomogao
Nikoga gladnog ne ostavio
A komšiju il’ susjeda
posebno nagradio


Sjeti se i svih učitelja svojih
Koji su tvoju nezgrapnu, malu ručicu
pravoj i krivoj crti učili
Pa, slova si naučio pisati
Da pored vida, slijep ne bi hodii
I svih onih koji ti rekoše da
Znanje je najveće imanje
Na koji god put da kreneš
Ono što znaš,
sa sobom u svijet poneseš


I koliko ti je bogatstvo ostavio
Koji se ni sa kakvim blagom ne mjere
Ne može tuđe biti k'o tvoje, baš ne može
Pa možeš reći i kruh i hljeb
I pogača i somun
I kako god da kažeš,
gladan ostati nećeš


I grašak i biža,
I tikva, bundeva ili misirača
I bostan i lubenica i korpuza
I dinja i pipun
U Bosni samo kahvu možeš ispeći
A svugdje u svijetu skuhati


I koliko god bi kroz našu
Bosnu i Hercegovinu hodio
U svakom bi mjestu
Nešto novo čuo i naučio
Zato ne dozvoli, da jezik tvoj
U zaborav padne
Da ti stran postane
Da nasljednicima tvojim
U amanet ne ostane


Ti dobro znaš da naučiti strance
Nije nimalo lahko ili lako
Da i mama i majka i mater
I babo i tata i otac
imaju isto značenje
I dido i dedo i djed
i amidža i stric, i daidža i ujak
Znači isto


I neka mi oproste sve amidžinice il’ strine
Dainice il’ ujne , tetke i sve one koje ne spomenuh
Da porodično drvo ili stablo naučiš
Treba, bogme, da se pošteno namučiš!


Posebno spomeni
Nane, nene ili bake
Koje su te čuvale od tame ili mraka
Pa tek kako su te blagosiljati znale,
“Da si nam duga vika, živ nam i zdrav bio,
Uvijek davao, još više imao!”


Ti si sretan što odraste u ljepoti
Sevdalinke i meraka,
mahala i sokaka
Pa gledaš u sat na Sahat-kuli
I sve misliš o vremenu,
vaktu il’ zemanu
O čovjeku il’ insanu, životinji il’ hajvanu
Kako ćeš pitu razviti ili sukati
Kruh mijesiti ili kuhati
Jer može ti neko, bolan,
bahnuti ili hrupiti!


Toliko načina da objasniš istu stvar
To nam je svima maternji dao na dar
A dar ili poklon se čuva k'o oko u glavi
I u nasljeđe mlađima ostavi


Sedam padeža imamo, a govoriš ih
Bez mahane ili mane
I još mnogo zagonetki, poslovica,
Poštapalica, naših riječi i tuđica .....


I tako u nedogled idu jezičke zavrzlame
Ne može sve to u jednu pjesmu da stane
Al’ po tome se u svijetu prepoznajemo
Od maternjeg nikada ne odvajamo.

Autor: Semira Jakupović

Paradoks našeg vremena!

Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)

#Lijepa_riječ