“Jablani se povijaju” bila je pjesma koju je nane uvijek sa ponosom isticala. Sa razlogom. Bila je to najdraža pjesma ljubavi njenog života – dida Huseina.

Pošto smo na Krčevinama bili u deficitu sa jablanima ja bih tu pjesmu pokušavao zamisliti u svojoj glavi sa drugim drvećem ili voćkama. Naprimjer sa šljivama ili jabukama koje su se povijale od zrelog roda haman do zemlje ili oskurušama koje su opet ponosno stajale i izazivale nas da se penjemo do samog vrha ako smo željeli plod. Tako je i u životu. Težak ali isplativ put i slast pobjede osjeti se samo na vrhu.

U tim mislima a prema naninim i svjedočenjima mojih roditelja i rodbine did je znao jako lijepo zapjevati pa bih ga svaki put zamišljao kako se umoran ali sretan vraća sa nekog putešestvija sa tom pjesmom u naramku.

Godinama poslije ta pjesma odzvanjala mi je u ušima.

Imao sam samo šest ili sedam godina kada sam saznao za tu didovu ljubav.

Na starom ogromno “radionu”, neke čudne crvenkaste boje, u naninoj sobi koja će poslije postati amidjina, spazio sam ploče. Zdravko Čolić smješio se andjeoskim osmjehom sa jedne a naivno i nekako zaštitnički gledao ga je Himzo Polovina sa druge. Ipak, izmedju svih njih, ponosonan, uspravan, sa taze frizurom skrštenih ruku, stajao je Safet Isović.

Znao sam već tada za Tita ali ovaj čovjek je za mene tada kao dijete imao nešto uzvišenije u sebi.

Nisam znao a ni danas ne znam objasniti šta je to. Ipak.

Pustio sam ploču, zanio se i utonuo u tonove te pjesme naravno ništa ne shvaćajući. Od teksta posebno. Medjutim, tad sam shvatio da mi u stvari ne moramo sve shvatiti da bi razumjeli. Jednostavno, razum i srce se slože i to je za nas odlućujuće da li nešto volimo ili ne.

Tamam kad sam se zanio, zamislio sebe kao Safeta ili barem Zdravka, neko je žustro ušao u sobu, izvukao kabal iz utičnice,ugasio radio, ploča je samo nekako jauknula i glas se izgubio. Bila je to nane.

– Gasi to, Bog te ne ubio! Glas joj je bio plačan.

Na moju naivnu šutnju, vidjevši da ne znam o čemu pričam, rekla je:

” Ugasi radio, poginuo je Džemal”.

Steglo mi se grlo i suza je vjerovatno sama krenula. Kroz glavu mi je prošao tetak Džemal kojeg sam neobično volio.

– ” Uh ,pa kako će tetka sad” izustio sam prvo što mi je palo na pamet?

-“Maa nije tetak Džemal već Džemal Bijedic,.. baš on da padne sa avionom” rekla je tiše, čudno i zašutala.

– Nisam tada znao ko je Džemal, pogledao sam kroz prozor aviona nije bilo nikakvih olupina i izišao sam se igrati. Sjećam se. Bilo je hladno, januar i svi su bježali u kuću. Meni se nije išlo jer je neka tuga nadvila Krčevine, tada mala dječija duša osjetila je da nešto nije u redu, crvenkasti radio sa pločama je zašutao a na televiziji se puštala samo neka jako tužna muzika.

Eso Balić