I dan danas volim otići tamo gdje se prodaju dječije igračke. Možda će nekima biti čudno ali to sam volio i kao dijete. Razlika je bila samo u jednom, tih trgovina prije nije bilo.

Sad je to možda čudno ali u mom djetinjstvu nije bilo specijalnih trgovina opremljenih samo za djecu. Roditelji ti samo kažu:”Idi vani i igraj se!”

– Čega, šta, kako, s'kim? Niko ne zna. Osim naša dječija mašta.

Ono što me je kod djece uvijek oduševljavalo jeste što smo se mi za razliku od ostalih mogli oko svega dogovoriti. Ako jedna igra ne ide u samo jednoj sekundi djete mjenja ulogu i bez da nekom nabraja i da se žali prelazi u drugu.

– Pošto, kako rekoh, odgovora na to šta ćemo se igrati nije bilo, bili smo prinuđeni sami tražiti riješenja.

– Prvo bi nabrojali igre koje su nemoguće na Krčevinama pa nam je i odmah bilo lakše. I da vam kažem usput jedan savjet. Kad nešto ne možete imati samo sebi recite – I ne treba mi! Biće vam puno lakše. Za par sati ili dana i zaboravite da vam je to nekad bilo važno.

– Biciklizam pa ni onaj brdski nije dolazio u obzir, jer nije bilo ovih elektro bicikla kao danas a baš bih i volio vidjeti ko bi normalnim biciklom izišao na Krčevine. Što bi moja nane na starobosanskom rekla, da izvinete, “izguzeljo”.

Sve igre sa loptom su bile moguće do momenta kada lopta ode niz brdo tako da smo i te opcije ostavljali samo za harman iza kuće ili ko svi “pravi fudbaleri” za Ćamilovo” fudbalsko igralište.

Doduše tribine, one klasične, nisu postojale ali sa strana su bili borici i šuma i nisu dale lopti da daleko ode. Plus, onaj eho dok igrači galame i viču jedni na druge nikad neću zaboraviti.

U mojim ušima pravili su svojim glasovima savršenu etidu ili klasičnu melodiju iako riječi tog djela i nisu bile baš uvijek prikladne za ovu priču.

Osim autića koje sam dobio od amiđe iz Slovenije i lutki koje opet nisu bile za muškarca imali smo na arsenalu igračaka: pračku, gumu za lastiš (nju smo i mi momčići, kad nas niko ne vidi, preskakali), luk i strele te razne vrste štapova koji su služili za razne opcije samoodbrane.

Bile su to dvije kanafom zavezane klipe koje su nas trebale podsjećati na Bruslija i vjerujte jesu.

Masnice svako malo, kad se sami udarimo, podsjećale su nas na njega. Ipak dvije igre su bile omiljene. Njemci i partizani. I druga, kauboji i indijanci.

– Problem je nastajao kada bi birali ko će biti ko? Svi su htjeli biti ili partizani ili kauboji.

Godinama poslije vidio sam u kojoj smo mi zabludi živjeli.

Razloge naše zablude otkrio sam tek poslije, kada sam saznao da su kauboji bili u stvari čobani ko’ i ja. Drugo, napravili su puno zla indijancima pa su me ti indijanci puno godina kasnije podsjetili na mene i naš narod.

Da se danas igramo partizana i njemaca vjerovatno bi za razliku od tada svi htjeli biti njemci bolje reći švabe i vjerovatno bi odmah i vizu tražili. Zlu ne trebalo.

Eh sad, da se vratimo igri.

Bilo nas je uvijek malo a scenario igre, kako smo gledali na Winetu, bio je da nas ima više. I onda smo tražili rješenja. Umjesto konja i krave su igrale ulogu i ako su nas čudno gledale.

Barem tog dana. Dobio sam ulogu da budem kauboj i naravno da čuvam krave od nevaljalih indijanaca. Opremio se lukom i strelom, drvenim pištoljem i čekić sa kojim smo razbiljali lješnjake bio je tu opasan oko struka. Baš ko’ Zagor.

Samo. Nedostajalo nam je indijanaca. Osim sestre koja je jadna izabrala dobrovoljno, na silu, da bude indijanka, nas dvojica bili smo kauboji.

Ali, kad čovjek nešto iskreno želi Bog pomaže. Odnekud sakriveni začusmo glasove. Sve bliže i bliže. Odmah smo na gotovs stavili naše strele i ugledali nećete vjerovati – prave pravcate indijance. Barem nam se tako učinilo.

Uz njivu su polako, ništa ne sumnjajući, išle nane i naša bliska komšinica. Na glavi, kao da su se dogovarale, nosile su marame ali ne samo na glavi već i još po jednu, zavijenu oko čela. Bio je to tada običaj da se glava stegne kada boli ili da se stavi krompira između zbog temperature.

Naša dječija temperatura rasla je naglom brzinom i nismo se mogli savladati a da našu tešku artiljeriju usmjerimo na nesretne žene.

Imale su sreću. Da je kojim slučajem rat bio odlučivan mojim mecima nikad niko ne bi bio pogođen. Osim kuje koja je čudno pogledala strelu desetak metara od nje, niko nije ni primjetio da smo u ratu.

Koliko smo se god trudili, njih dvije su pričale i pričale, uopšte ne primjećujući naše rafale.

Jedina je sestra primjetila koja nam je došla iza leđa. Umjesto da se prepadne, smijala se luđački našoj nespretnosti.

Eso Balić