Izdvajamo

 

Od kad za sebe znam ljudima se servira neka nova industrija straha. Jedna prođe druga dođe. Valjda se tako ljudi drže lakše pod kontrolom.

Za nekog je taj strah od siromaštava. Za druge, one koji imaju, strah da neće to izgubiti. Nekima strah pravi atomska bomba, ratovi, korona, neizlječive bolesti, strah od škole , komšijin pas i sve čega se čovjek može sjetiti.

Kažu da ima strah čak i od samog sebe. Svega toga ljudi se plaše plus još samo dvije stvari – svega i svačega.

OK, nisam ni ja bio izuzetak. I ako je nane govorila da samo dragi Bog zavređuje strahopoštovanje i da nema razloga bojati se nikoga od Njegovih stvorenja mene su proganjala dva posebna straha. Od mraka i od tuka.

Od mraka sam se vremenom oslobodio jer je izmišljeno nešto što ljudi zovu struja ali od tuka traume su još uvijek žive.

Tuka je ćurka ili trutan za one koji možda ne znaju. Za tuku se govorilo da je glupa životinja. Odmah iza magarca. Ali ja se sa tim nikad nisam mogao do kraja složiti.

Naprotiv, vidio sam jako puno ljudskih postupaka koji su daleko gori od magareće lijenosti i gluposti. Ali, to je druga tema.

Tuke su mi uvijek izgledale strašne i kao da su došle sa neke druge planete. Onako pogurene ličile su mi na lešinare o kojima sam čitao u crtanim romanima. Međutim nije to baš bilo tako.

To je samo bila moja predrasuda. One su jednostavno htjele svoj mir i nisu se rado mješale sa drugim pticama kao što su bile naše koke. U nedostatku paunova u našim krajevima ja sam sebi zamislio da su nanine tuke u stvari paunovi.

Imale su široka krila a tukci bi se posebno isticali sa mnoštvom farbi. Imali bi ponekad na glavi nešto što je ličilo na fes pa bi druge životinje bile ljubomorne. Jedino što je malo smetalo bile su neke izrasline koje su one ponosno nosile na vratu ali “tuki se u izrasline ne gleda”, rekla bi stara izreka koju sam upravo sad izmislio.

Uglavnom, nisam tada kao dijete znao da ih samo jednostavno trebam pustiti na miru i bila bi mirna Bosna. A ne trčati za njima ili ih prvocirati. Njih i zovu glupim životinjama jer su mirne, gledaju svoj posao i ne žele biti rado primjećene od okoline, posebno od dosadne djece.

Ne žele reklamu po svaku cijenu kao pjevači ili kao kokoši naprimjer.

Znate već, koka kad snese jaje i ako je onako maleno to razjavi na sva zvona, ko ko da, ko ko da… po cijelom selu.

Tuka, kao i guska naprimjer iako donese veće jaje i sa više proteina uradi to na pristojan način bez velike galame a sve za dobro čovjekovo. Ipak, na kraju zbog prevelike izreklamiranosti svi pričaju samo o kokošijim jajima.

Dugo sam se ustručavao tukama prići blizu i imao naslijedjeni strah dok nisam skonto’ fol. I one su voljele muziku. A meni je trebalo društvo.

Miki je već bježao u kolibu kad bi me ugledao da idem prema njemu sa malom crvenom harmonikom a koke bi samo zalepršale krilima i za čas se našle na vrh kurzane. Naravno leđima okrenutim meni.

Nisam imao saveznike a onda je nane odnukuda zametnula ili donjela to jato tuka. U odnosu na njihovu veličinu slobodno se moglo reći i stado.

One su voljele ponavljati onu njihovu klasičnu melodiju koju su po cijeli dan izvodile i nakon nekog vremena dobio sam osjećaj da i ja sa njima trebam učiti izvoditi takozvane tučije trilere. One su, interesantno, muzičke skale pjevale u obrnutom redosljedu tonova. Nekako “odozdo”.

Tada sam vidio da se i od tuka puno može naučiti samo ako se sluša pažljivo. U meni su našle saveznika i nije mi bilo dosadno po sat vremena kao neki dirigent zadati tonalitet njihovom ćurlikanju a one bi “lepo u horu” ponavljale zamnom.

Ipak, to što mi mislimo da je neka melodija lijepa i da nekom znači naše pjevanje vidio sam da drugima ne mora značiti ama baš ništa.

Na moje oduševjenje uzvraćano mi je od ukućana da bi bolje bilo da se pripazim i da naša umjetnost i nije baš poželjna pred avlijom. Posebno kad sjede stariji pred kućom. Valjda mi ponekad pojačamo efekte u našim glasovima pa sam zaradjivao prijekoran pogled a tuke nerijetko motku koja uvijek stoji sakrivena iza ledja nekog od starijih. Znalo se desiti da i kamen doleti iz nepoznatog pravca.

Moj strah od tuka pretvorio se vremenom u strah za tuke. Ostali smo prijatelji i strah je nesatao.

Nisam znao ili nisam htio znati da se pored jaja i njihovo meso može jesti.

“Ovo meso je najukusnije”, jednog dana kad sam se iznenada pojavio na vratim, govorila je nane držeći u ruci veliki batak koji je po mom znanju bio prevelik za koku a premalen za jagnje. Bio je spreman za pečenje.

“To je od naših tuka”, rekla je zadovoljna što će biti dovoljno mesa za sve ukućane a možda i komšijama pretekne.

Nije vidjela moje nezadovoljne, nemoćne i žalosne oči koje su plakale za jaranima iz mog prvog orkestra.

Eso Balić

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović