Bajram, barem meni, sa sobom uvijek donese pomiješane osjećaje.
Radosne i istovremeno tužne. Dugo najavljivan dođe i prođe dok udariš dlanom o dlan. Kao i sve u životu.
Sve prođe, to je pravilo i moramo se pomiriti s tim. Ostane u meni neka čudna neobjašnjiva praznina poslije Ramazana. Ono posebno stanje tijela i duha odjednom kao da splahne.
Vrati me taj osjećaj u djetinjstvo kao kad moj amidža Hasan dovede svoja dva sina da preko školskog ferija budu mjesec dana kod nane pa se svi zajedno igramo i mislimo da to nikad neće proći. A hoće. Sve prođe.
Jako brzo, dođe rastanak, težak i mučan. Krijemo se da niko ne vidi naše suze pri njihovom polasku nazad u Sloveniju. Znamo da moraju ići i da je to za njihovo dobro ali ipak, uzdasi danima poslije govore više od riječi. Odjednom, one lopte, puške i svi ostali rekviziti i igračke koje su nas bodrile i činile od nas razne životne uloge postanu beznačajni. Shvatiš da ništa ne možeš za sebe zadržati i da je baš sve prolazno.
Isto kao i momenti kada me otac povede ujutro na Bajram. Držim ga za ruku i molim Boga da nikada ne prodju ti momenti za vječnost.
On, uvijek pedantan a posebno tada bude još više namirisan, ispod čekića ispeglanog odijela i osmjehom koji je iskren učini da bih najradije svima naglas povikao-Ljudiii, to je moj otac!
Sve te slike ostanu urezane duboko u pamćenju kao ona imena zaljubljenih koja se urezuju na školske klupe.
Njegov blagi pogled, ruke komšija koje nas miluju po glavi i obavezno kažu-Mašalah vidi momčine. Mame i nane koje u žurbi ne znaju šta bi prije iznijele na sto a onda… Sve nekako prebrzo prođe, nestane i ostane tako neka nejasna rupa. Opet-sve podsjeti na prolaznost svega.
Tako i za Bajram. Odjednom kad sve prođe možeš jesti, piti, dati oduška tijelu i sa nekim sportskim treningom ali… Tek za Bajram vidiš da to nije glavna hrana za čovjeka.
Pa ipak, kad se vratimo i spustimo u realnost i svakodnevni život dobijemo neku posebnu snagu kao dodatni doping koji čovjeka osvježi i da novu volju za dalje.
Tu snagu vrati nam Bog kroz ljude. Kroz prijatelje.
Kroz poruke koje osjetimo da su od srca. Poruke porodice, familije, prijatelja, kolega, jarana, istinski dobrih ljudi drugih svjetonazora koji svojim porukama daju signal da smo jedno, da ima šanse za čovječanstvo dokle god se jedni drugih sjećamo i jedni druge uvažavamo.
Ramazan je sad daleko. Presabira utiske i vjerovatno je i njemu kao i nama. Žao i njemu što nas napušta a drago mu što ide kod Boljeg.
Ne sekira se jer zna da ide kod Onog kod kojeg su principi nepromjenljivi i da će u savršenom redu opet doći u posejetu za jedanaest mjeseci.
Kako ćemo ga mi opet dočekati ostavlja nama na izbor.
Kao pravi učitelj života ostavi za sobom lekcije i zadatke koje trebamo nakon njega raditi.
A glavnu lekciju koju ako se samo malo bolje zagledamo ponavlja svakog trena i glasi-sve, baš sve je, osim Boga, prolazno.
Sad živite i radujte se iskreno svakoj stvari koju imate, svakom čovjeku koga sretnete, svakom prazniku a posebno Bajramu.
Jer i ako će sve proći jedno neće-sjećanja.
Uradimo da budu lijepa.
Hoćemo li?
Do nas je!
Eso Balić
