Sutra necu biti u svom rodnom Kozarcu, ali sam u mislima s vama
Sutra je 24.maj . Sutra je godisnjica napada na nas Kozarac. Bolne uspomene koje na trenutak potisnemo, ali su uvijek dio nas.
Kultura sjecanja na zrtve genocida kako u nasem rodnom mjestu, tako i u cijeloj BiH su moralna obaveza nas koji smo ostali zivi.

Da se nikada ne zaboravi I nikome ne ponovi!

  SEMIRA JAKUPOVIĆ : GOVOR ORUŽJA

Ko si ti, vojniče,

Što me s puškom

Sa rodnog ognjišta tjeraš?

Zašto me mrko

Ispod obrva gledaš?

Zašto mi ostati

U mojoj avliji nedaš?

Zar nisam i ja kao i ti

Samo čovjek od krvi i mesa?

Zar istim jezikom ne pričamo,

Zar isto nebo ne dijelimo?!

U čemu je onda razlika?

Sjetiš li se ljudi iz moje kolone

Kad navečer pređeš svoj kućni prag?

Znaš li da kuċe nemamo,

Da nam je jorgan večeras nebo zvjezdano.

Pomisliš li kako bi ti bilo,

Da ti pogine neko drag.

Ko si ti, vojniče,

Imaš li čedo, ženu, oca, majku?

Jesi li ikada stajao s djetetom pred kazanom

I u zraku hvatao korice kruha

tvrdog i buđavog?

Dal’ mirno spavaš?

Proganjaju li te slike izbjeglica

S ćebetom u ruci?

Da li te savjest grize?

Osjeċaš li se postiđen

zbog muka koje si ljudima nanio?

Je li nanošenje zla drugima tvoja odluka

Ili te neko na to natjerao?

Ja ništa osim dostojanstva svog nemam,

Moj život je staza krivudava,

Trnovita, ali ipak cvijećem posuta.

T imaš sve, a ništa nemaš

Osim plijena ratnog,

Osim metaka i života uništenog.

Ja još uvijek mrvice

U ruci za gladne nosim,

Kamenčiċe u džepu čuvam

I put do kuće ne zaboravljam.