Izdvajamo

 

Evo sutra nam ako Bog da pocinje Ramazan.
Srce treperi od srece. Raduje se najdrazem gostu ali se isto tako sjeca minulih Ramazana. Onih Ramazana u roditeljskom domu, one topline, one radosti.
Kroz glavu mi prodje milion malih misli.
Jedna za drugom zovu me da malo sjedne i odahnem i povuku me nazad nekih petnaest godina. Vuku me i ne staju. Nizu se jedna po jedna.
Cak i ne idu hronoloski, nego onako nailaze kao valovi koje cekam s nestrpljenjem da me pljusnu u lice i povuku mi koji uzadah i koju suzu.
“Moj sinko faćaj se posla, sve ovo da se prebrisalo, popeglalo, pomotalo. Nemoj trunke dje da vidjam. Sve i ćošak. Hajmo nama, “zapovjedala je mati uoči Ramazana.
To se kuća redovno krečila, to se šporet morao izvimati da sija, to se namještaj okrene naopako da se svaki ćošak izbriše, pa iznosi roreve napolje ribaj, daj steri čiste tepihe, razvuci staze, haj kači kukice na store pa višaj na kanišle, te leti izribaj stepenice. Ma da ne nabrajam više poslove koji su se morali obaviti prije nego što nastupi Ramazan.
Eh, onda fino kuća zamiriše halvom. Nek se zna da je Ramazan sutra.
Kuća sredjena ko apoteka. I tako svake godine.
A ona, kao ruža najljepša što u bašti miriše, a ona kao mjesec što u noći sija, a ona kao blagi povjetarac što te miluje i ujedno liječi a ona mati, sjedi na postekiji s Kur’anom u ruci i uči.
I ništa ljepše u životu i ne vidjeh. Uči ona tiho Kur’an. Šamija bijela na glavi još više ističe ljepotu tih njenih plavih očiju.
Ruke one nježne, pomalo naborane tek ponekad poprave naočale koje je nosila samo kad čita.
Sad mi se nižu sjećanja i u glavi odjekuju njene priče koje je s ponosom u glasu pričala, kako je u mekteb išla i hatmu u učila. I shvatam koliko taj mektebski period ostavi sjećanja na insana. Koliko se tog perioda sjećamo i koliko smo vezani za njega. Da te harfove koje tad naučimo pamtimo do kraja života. Da se držimo onoga što je hodža rekao. Da učimo našu djecu. Da ostavljamo u amanet.
A sehur? Sehur je početak posta. Sehur je miris. Miris domaće bosanske hrane koje nas je budio osjetim i dan danas.
I tako je mati držala sve u svojim rukama, budila nas, ugadjala nam s hranom, savjetovala, voljela, kroz život vodila.
“De jedi moj sinko” govorila je stalno.
Bojala se mati da u toku dana ne izgladimo.
“Valja dočekat akšam, de jed’ to, kome sam ja ovo spremala” ponavljala je.
I tako te ona ubjedi da jedeš, kahvu popiješ, zapostiš, klanjaš sabah i onda možeš malo leći.
Eh mati moja. Koliko sevapa si zaradila.
Koliko ćeš ih tek zaraditi zbog svega čemu si me učila. Koliko puta ću te u dovi spomenuti.
I baš ta sjećanja su mi vodilja kroz život. Nisi me mati ničemu lošem naučila, nisi mi nikad pogrešan savjet dala. Držim se onoga što si mi govorila. I ne bojim se života. Jer kako godine prolaze ja sve više ličim na tebe.
Pišem ovo da dušu olakšam a sve na sat pogledam i čekam kad će Viber za zazvoni pa da mi ispričaš kako si kuću sredila, kako je sve “cakum pakum”, pa da mi onda kažeš:”Eto sine i Ramazana.”
Onda oni tvoji savjeti kako moram jesti ako mislim postiti, kako moram ibadetiti, kako se moram čuvati.
Neka te mati, Allah mi te čuvao, neka si mi takva, neka si me tako odgajala, neka si me u džamiju za ruku vodila. Ne bih ja bila ovo danas da nije bilo tebe. Neka si mi Islam omilila i neka si mi te starinske priče pričala.
Eh mati kamo sreće da je sad tako.
Ramazan Mubarek dragi moji čitaoci.
Da u hajru ispostimo i ovaj mubarek Ramazan.
Amin
Emina Modronja

Paradoks našeg vremena!

Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)

#Lijepa_riječ