Izdvajamo

Zakon o fotografisanju

Malo ponavljanja gradiva o tome što je dozvoljeno, a što nije, po pitanju fotografiranja:



1. Dozvoljeno je snimanje bilo koga i bilo cega što se nalazi na javnoj površini (kao što su ulice, trgovi, parkovi, plaže isl.), ukoliko ne postoji vidljivo istaknut znak zabrane ili neki zakon koji to izricito zabranjuje

2. U privatnim objektima s javnom namjenom (tzv. zatvorenim javnim prostorima) smatra se da je fotografiranje dozvoljeno; vlasnik prostora ga može zabraniti, ali u tom slucaju na ulazu mora biti jasno istaknut znak zabrane. (npr. trgovacki centri, ducani, kafici, restorani, banke isl.) a ta zabrana mora jednako vrijediti za sve bez obzira na vrstu fotoaparata ili kamere.

3. Vlasnik ili upravitelj nekog terena ili objekta može zabraniti snimanje NA svojem terenu ili U objektu, ali ne može zabraniti snimanje svojeg terena ili objekta sa javne površine.

4. Svatko može biti fotografiran i bez dozvole kada se nalazi na javnom mjestu, osim ako se ne nalazi u situaciji koja podrazumjeva određenu dozu privatnosti (tj. kada su izloženi "privatni" dijelovi tijela, kao npr. kod obavljanja nužde, dojenja djece isl.)

5. Unatoc uobicajenim zabludama, dozvoljeno je snimati:
- prometne i druge nesrece, požare, kršenje zakona
- djecu, slavne osobe, policajce i druge službene osobe
- mostove, pruge, tunele i ostalu trasnportnu infrakstrukturu
- stambene i komercijalne zgrade, industrijska postrojenja
- mjesta koja su pod video nadzorom

6. Sigurnost je rijetko kad valjan i opravdan razlog za ogranicavanje fotografije; fotografiranje s javne površine ne može ugroziti poslovne tajne, niti je samo po sebi protuzakonita ili teroristicka aktivnost.

7. Privatne osobe i zaštitari imaju pravo zadržati osobe do dolaska policije samo u situacijama kada se osnovano sumnja da je pocinjeno neko kazneno djelo. Bilo kakvo drugo zadržavanje je protuzakonito i podlježe zakonskim sankcijama.

8. Prijetnje nasiljem i nanošenjem ozlijeda zbog fotografiranja, kao i fizicki napad, otimanje ili oštecenje opreme su kaznena djela.

9. Na javnoj površni jedino policija ima ovlasti tražiti identifikacijske isprave.

10. Privatne osobe i zaštitari nemaju pravo oduzimanja opreme, memorijskih kartica ili filmova. Policija za oduzimanje predmeta mora imati ili sudski nalog, ili mora postojati osnovana sumnja da je fotografiranjem pocinjeno neko kazneno djelo ili prekršaj, te za svaki oduzeti predmet mora izdati potvrdu. Nitko nema pravo zahtjevati brisanje fotografija ili uništavanje filma.


Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.