Izdvajamo

Zakon o fotografisanju

Malo ponavljanja gradiva o tome što je dozvoljeno, a što nije, po pitanju fotografiranja:



1. Dozvoljeno je snimanje bilo koga i bilo cega što se nalazi na javnoj površini (kao što su ulice, trgovi, parkovi, plaže isl.), ukoliko ne postoji vidljivo istaknut znak zabrane ili neki zakon koji to izricito zabranjuje

2. U privatnim objektima s javnom namjenom (tzv. zatvorenim javnim prostorima) smatra se da je fotografiranje dozvoljeno; vlasnik prostora ga može zabraniti, ali u tom slucaju na ulazu mora biti jasno istaknut znak zabrane. (npr. trgovacki centri, ducani, kafici, restorani, banke isl.) a ta zabrana mora jednako vrijediti za sve bez obzira na vrstu fotoaparata ili kamere.

3. Vlasnik ili upravitelj nekog terena ili objekta može zabraniti snimanje NA svojem terenu ili U objektu, ali ne može zabraniti snimanje svojeg terena ili objekta sa javne površine.

4. Svatko može biti fotografiran i bez dozvole kada se nalazi na javnom mjestu, osim ako se ne nalazi u situaciji koja podrazumjeva određenu dozu privatnosti (tj. kada su izloženi "privatni" dijelovi tijela, kao npr. kod obavljanja nužde, dojenja djece isl.)

5. Unatoc uobicajenim zabludama, dozvoljeno je snimati:
- prometne i druge nesrece, požare, kršenje zakona
- djecu, slavne osobe, policajce i druge službene osobe
- mostove, pruge, tunele i ostalu trasnportnu infrakstrukturu
- stambene i komercijalne zgrade, industrijska postrojenja
- mjesta koja su pod video nadzorom

6. Sigurnost je rijetko kad valjan i opravdan razlog za ogranicavanje fotografije; fotografiranje s javne površine ne može ugroziti poslovne tajne, niti je samo po sebi protuzakonita ili teroristicka aktivnost.

7. Privatne osobe i zaštitari imaju pravo zadržati osobe do dolaska policije samo u situacijama kada se osnovano sumnja da je pocinjeno neko kazneno djelo. Bilo kakvo drugo zadržavanje je protuzakonito i podlježe zakonskim sankcijama.

8. Prijetnje nasiljem i nanošenjem ozlijeda zbog fotografiranja, kao i fizicki napad, otimanje ili oštecenje opreme su kaznena djela.

9. Na javnoj površni jedino policija ima ovlasti tražiti identifikacijske isprave.

10. Privatne osobe i zaštitari nemaju pravo oduzimanja opreme, memorijskih kartica ili filmova. Policija za oduzimanje predmeta mora imati ili sudski nalog, ili mora postojati osnovana sumnja da je fotografiranjem pocinjeno neko kazneno djelo ili prekršaj, te za svaki oduzeti predmet mora izdati potvrdu. Nitko nema pravo zahtjevati brisanje fotografija ili uništavanje filma.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.