Prva je ta da je i ove godine bez ikakvih provokacija i dostojanstveno u Prijedoru obilježen Dan bijelih traka. Ponovo je upućen zahtjev roditelja ubijene djece gradskoj vlasti da odobri izgradnju spomen-obilježja za 102 ubijene djece. Borba roditelja, procjenjuje se, nije ni blizu nekog uspješnog završetka, a uspješan završetak je onaj trenutak kada roditelji iskažu zadovoljstvo odobrenim zahtjevom i izgrađenim spomen-obilježje. No, ostavit ćemo tu temu za neki drugi put.

Piše: Jasmin Medić, Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju

Ima ta jedna specifičnost u Prijedoru koja ga razlikuje od svih drugih gradova u Bosni i Hercegovini, a to je da se u njegovom centru obilježava godišnjica zločina nad onom etničkom i vjerskom grupom koja je postala, uslijed masovnih zločina, brojčana manjina. Ove godine su, potvrdit će vam učesnici obilježavanja Dana bijelih traka, u toku mirne šetnje glavnom prijedorskom ulicom svi ugostitelji ugasili muziku u svojim objektima. Da budemo jasni: gotovo svi ugostitelji u glavnoj prijedorskoj ulici su Srbi. Etničku pripadnost ugostitelja treba naglasiti jer živimo u društvu u kojem ovo i nije neka vijest, a porodicama ubijenih ipak taj gest može puno da znači. Podsjetilo me i na jedno lično iskustvo iz 1992. godine.

U blizini glavne prijedorske ulice živi i danas jedan čovjek, opet namjerno hoću da naglasim da je Srbin, koji je - nakon što sam sa svojom porodicom prognan iz Kozarca u Prijedor - saznao da smo u izbjeglištvu i koji nas je u par navrata obilazio i stavio se na raspolaganje da nam bude od pomoći. U gradu Prijedoru su, koncem maja i početkom juna, samo oni hrabriji Srbi se odvažili i pokazali svoju ljudskost rizikujući i vlastititu sigurnost. Čak i takav jedan, naizgled mali gest, tada je puno značio. Uspjeli smo se prebaciti u dio prijedorske opštine u kojem tada nije počelo „etničko čišćenje“.

Identitet tog čovjeka ne bih nikada otkrio, a njegov prezimenjak i rođak bio je jedan od glavnih pripadnika Interventnog voda prijedorske policije koja je ubila oko 200 civila na Korićanskim stijenama. Na Korićanskim stijenama ubijen je i moj otac. Dva rođaka, sušta suprotnost. I ovo nije izolovan slučaj u Prijedoru iz te 1992. godine. Bilo je i onih koji su i više žrtvovali da bi spasili ili pomogli svoje poznanike ili prijatelje. I o njima treba da se govori.

Druga priča. Prije nepune dvije godine sam od Tužilaštva Bosne i Hercegovine dobio naredbu da napišem vještačenje-analizu o prijedorskim logorima. Vještačenje je završeno u zadatom roku, proces optuženima se vodi, ostalo je historija... Međutim, sjećam se i koliko sam u razgovorima sa osobama iz Tužilaštva razmatrao mogućnost da se i neke druge osobe uključe u pisanje vještačenja. Za vještačenje se, poznato nam je, traži zvanje i „specijaliziranost“ autora za određenu oblast. Nažalost je to tako jer nam je samim time bio sužen prostor za djelovanje. Posljednja dva dana je u Prijedoru u organizaciji Memorijalnog centra Sarajevo održana konferencija o logorima u Bosni i Hercegovini.

Organizator je napravio samo sebi znanu selekciju učesnika, pa na konferenciju nisu pozvani niti naučnici niti aktivisti koji se bave zločinima u Prijedoru - autori knjiga, članaka, ekspertiza i onih koji su radom na ekshumacijama pronašli na stotine ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Meni lično je, poučen iskustvom sa Tužilaštvom i očito pogrešnom percepcijom da manjka onih koji su specijalizirani za zločine u mome rodnom gradu, pao kamen sa srca. S jedne strane sam saznao da imamo na desetine stručnjaka koji znaju više od nas o Prijedoru, a s druge mi je drago da će isto to Tužilaštvo imati koga pozivati u složenim procesima pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Sada imaju cijeli jedan Memorijalni centar u glavnome gradu! Samo je još potrebno da umjesto boravka i slikanja po Prijedoru svoju „borbu za istinu o Prijedoru“ u detaljnom razmatranju više desetina hiljada dokumenata, svjedočenja, razumijevanju konteksta zbivanja i onog vladajućeg birokratskog aparata u Prijedoru 1992. godine, napraviti selekciju svjedoka i svega vezano za to.

Tako da, dragi stručni saborci za Prijedor, čekamo zbornik radova s konferencije i neprestano ćemo pratit ćemo vaš rad, naročito vaš doprinos u saradnji sa Tužilaštvom. Nama je Prijedor sudbina.

Jasmin Medić/ radiosarajevo.ba