Izdvajamo

 

Desetine migranata iz Azije i Afrike utope se svake godine u rijekama između Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Samo nekoliko njih bude identifikovano. Još manji broj se vraća svojim porodicama u zemlje porekla.

Većina njih je sahranjena na lokalnim grobljima, bez uzimanja uzorka za DNK analizu. To zapravo znači da njihove porodice nikada neće saznati šta im se dogodilo niti gdje su im grobovi. Ako se jednog dana pojave na Balkanu tražeći svoje rođake, zbog nedostatka evidencije, institucije neće znati koju grobnicu da ekshumiraju. Riječ je o zapuštenim grobovima, u udaljenim dijelovima lokalnih groblja. Često su obrasli travom i zatrpani smećem. Ovdje se čak ni mrtvi ne tretiraju s poštovanjem.

Zalaganjem aktivista nekoliko slučajeva je riješeno i porodice su dobile zaključak koji im je bio potreban. Dok su procedure identifikacije i vraćanja tijela veoma komplikovane i finansijski nedostižne za porodice, institucije ne žele da učestvuju. Nadu pružaju pojedinci iz sistema koji svjesno krše zakonske procedure da bi pomogli porodicama.

Ovaj dokumentarni film je realizovan uz pomoć Journalismfund Europe. Sniman je na 18 lokacija u tri države. Premijerno je prikazan 9. decembra na festivalu "Dani Srđana Aleksića" u Banjaluci.

Produkcija
eTrafika.net

 

U perverznoj realnosti, dželati i ubice su dobile svoje obilježje i istorijski pomen. Naime, U bivšem Društvenom domu Trnopolje, mjestu gdje se nalazio jedan od najzloglasnijih prijedorskih logora, otvorena je spomen-soba poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske.

Koliko bolestan moraš biti da to uradiš?

Zamislite spomen-sobu posvećenu snagama Vermahta u Mathauzenu ili Aušvicu? Ne možete? Dabome da ne možete. Zato u nas može sve.

Dragan Bursać