Izdvajamo

 

Povodom 31 godine od kako je porodica Dženanović na gnusan način pobijena, u znak sjećanja na ovaj svirepi masakr njihovi najmiliji Ešef i Asima organizovali su danas nedelja 23.jula ove godine ispred malog spomen obilježja na zgarištu porodične kuće u Duračcima komemoraciju, zatim proučili Jasin tevhid i dovu, pred dušu ubijenih, a javnost i tužilaštvo još jedanput podsjetiti na činjenicu da za ovaj zločin niko nije odgovarao.

 

Dana 23.jula 1992.godine u zaseoku Duračci u Donjim Garevcima srpske vojne formacije masakrirale su porodicu Dženanović. Tom prilikom ubijeni su majka Hajra (Musić) Dženanović (52), njena kćerka Majda (17), Hajrina snaha Nasiha (rodj.Sarajlić,30) i njeno dvoje djece, osmogodišnji Ajdin petogodišnji Alen.

Posmrtni ostaci porodice Dženanović nikada nisu pronađeni.

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.