Izdvajamo

 

Poznata vam je stara ljudska priča da onaj koga najviše volite često izda vaša osjećanja i povjerenje. I meni se to desilo sa Junom. Njega sam najviše volio od njegove braće a onda…

Ok, hajmo od početka.

Proljeće je uvijek slađe što je zima teža. Proljeće pokupi, očisti i odnese u druge krajeve sve ono što duga, hladna, ponekad bez srca, zima nataloži tokom vladavine i svoje diktature.

Proljeće je na početku ko razigrano dijete koje se oslobođeno od zimske stege igra opuŝteno i zadovoljno a kako vrijeme prolazi i on odrasta sve više dobija ljepše i zrelije konture i želi da postane kao odrasli i stariji.

To posebno dođe do izražaja kod Maja koji se licka i želi da bude kao Jun a da vjerovatno ni svjestan nije da nikad više neće biti ni ljepši niti mlađi. Ali, to je valjda nepisani zakon po kojem stariji žele biti mlađi a mlađi žele izgledati odraslo i starije. Kako god, mjesecu Junu zavide svi.

Onih prvih pet braće što nisu stariji kao on a onih šest starijih od njega jer žele biti mladi kao on.

Zna on to pa se samo važno smješka i samo još više istiće svoje mišićave njive koje se prelijevaju u raznim bojama dok se šume sa svojim nijansama zelenih farbi ponosno zadignute glave osmjehuju i rado dočekuju goste koji joj dolaze sa svih strana od životinja do ljudi.

Voće i povrće poslaže po sebi Jun kao lijepa mlada ali sa ukusom tako sočnim i nezaboravnim da se u ustima pamti dugo dugo…

Bili smo, kako rekoh, najbolji prijatelji. Čak sam ga u šali zvao June. Ono malo kiše što bi više u šali prosuo po nama, tada dječacima, u kratkim majicama nismo mu zamjerali već smo jedva čekali da nas razveseli. Znali smo da odmah poslije pljuska pozove one najljepše zrake sunca, rijeke se napune čistom vodom i zadovoljno pljuskaju od obale a drveće zašumi najljepše melodije koje sam ikada čuo.

I tako devetnaest godina. Dvadesete godine dok sam radosno iščekivao da ponovo vidim starog prijatelja već iz daljine, tamo negdje kod februara ili marta vidio sam da sa njim nešto nije u redu.

Čudno ponašanje njegovog Junskog lica koje je ovaj put bilo bezizražajno pokušavalo je objasniti takav nastup emocija ali bezuspješno. Dobrom prijatelju valjda ništa teže ne pada nego kad zna šta će se desiti a baš tebi treba to saopštiti.

U tim mojim mladim godinama ja sam tu njegovu šutnju shvatio kao izdaju i prigovarao sam mu to što me prije nije obavjestio o skorom početku rata.

Poslije sam shvatio da je i on bio bespomoćan. Samo je kratko prokomentarisao: Znaš mili moj, ja radim onako kako mi je dragi Bog naredio i gledam da je u savršenom redu. Ali ljudi, Ljudi su problem, jer žele nametnuti neki svoj red pa rade nered.

Pričao je još ali ja onako polutužan i poluljut nisam sve čuo. Samo sam osjetio da je u tom ratnom vihoru on uradio barem ono što je mogao: isključio šum lišća, zabranio pticama da pjevaju a bosanske rijeke, umejesto vodom, napunio čistim bisernim suzama.

Eso Balić/kozarac.ba

"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

26.05.2017. god.