Izdvajamo

 

Od svojih dvanaest braće mjesec April je nekako najživlji i izgleda mi kao dijete koje već ima dovoljno godina ali nikako da se prema tome i ponaša.

Zadirkuje druge mjesece i ljude bez objašnjenja i sve mu to, čini mi se, predstavlja zadovoljstvo. Šali se već od svog prvog dana i najviše je sretan kada nekoga, rekli bi kod nas, namagarči.

Obeća lijepo vrijeme pa onda iz nepoznatih krajeva pozove snijeg koji kao neki iznenađeni glupan gleda u nas pa ne zna je li pošo'ili došo’.

Zna dobro zabijeliti i sve držati dugo u neizvjesnosti sam se pitajući da li je na pragu proljeće ili opet zima.

Vjetar u Aprilu je dugačiji od svih ostalih. Neka mi oprosti na izrazu ali je dosadan ko čéša brate.

Tamam središ frizuru i naštimaš se za svoje najbolje izdanje a on dođe sve to razvali i sakrije se tako brzo da ga ne možemo prepoznati. Uredi nekada tako čudno stanje da je vruće za nositi kapu a hladno zbog tog vjetra.

Ali, imao je April kao i svi mjeseci svoje dobre strane. Njegov smisao za šalu, shvatio sam poslije, bio je samo maska za njegovu ozbiljnost kojom nas je htio razveseliti, reći da nije sve tako bijelo kako zna biti u prethodnim zimskim mjesecima i da nas tako želi pripremiti za njegovu najljepšu braću koja su tek trebala doći Maj, Juni, Juli…

Nije njemu bilo lako. Sad ga i razumijem zašto je ponekad bio ljubomoran na stariju braću. Oni uvijek lijepi namirisani, posebno Maj a on uvijek tu kad treba orati, čas mokar čas suh, čas sa vjetrom kojim se igra sa tuđim frizurama, čas čak i sa snijegom kojeg se iskreno više niko ne boji ali stvori neprijatnost posebno starijima u igri sa njegovim nešto crnjim bratom koji se zove blato.

Starijima donese neprijatnost a nama djeci slobodu pa makar i prljava bila. Razlika je uvijek iz kojeg ugla nešto gledamo i vidimo.

Jedina stvar koju kao negativnu mogu natovariti Aprilu na dušu jeste jedna scena koju nikad neću zaboraviti. I to ne iz djetinjstva. Tada u djetinjstvu je za mene bio neko koga sam jedva čekao, već se scena odigrala u mojim nešto starijim godinama. Godinama koje će postati dio nove istorije koja se za mene počela ispisivati tog sunčanog dana.

Došao je tako jedan dan April po mog oca. Ne znam ni danas ko je bio ljepši od njih dvojice.

April sa svojim bezbrojnim i prelijepim bojama sa kojima je htio ubrzo dočekati Maj i predati mu dužnost ili moj otac koji je na avliju izišao sa najljepšim odijelom kojeg sam na njemu ikada vidio.

Svi su od nas htjeli neśto reći ali niko nije znao šta bi?

-Majka sa nadom da će sve to sa njegovom bolešću potrajati dva tri dana pa opet ako Bog da nastaviti gdje se stalo…

– Sestra koja je stajala kraj mene i jecala ali više onako za sebe, tiho, da tu bol rastanka ostavi zakopčanu samo u svojoj uspomeni.

– Nane koja je samo bez suza gledala kao more plavim očima u oca i onako ukočena davala je znak da je živa pomicanjem samo usana. Vjerovatno je učila dove za ozdravljenje i mog oca i čitave situacije koja se nad Bosnom nadvijala tih dana.

Aprilu je vidjelo se bilo neugodno i samo se premještao sa noge na nogu na momente nervozno cupkajući i čekajući da se ta drama već jednom završi.

Na kraju, otac je prišao meni.

– Sine, čuvaj se. Jedino si muško, čuvaj kuću i ove žene. Meni dijaliza bubrega izgleda ne gine. Nadam se da se barem ovo sa ratom neće obistiniti, rekao je i zašutio.

-Neka nas Bog čuva”- završio je haman nečujnim glasom.

Gledali smo dugo za njim, bez riječi upijajući svaki pokret mog oca koji je silazio niz Brđane i koji se više nikad nije vratio pred svoju kuću.

April je bio vidno potrešen sa tom scenom ali je vidjelo se nešto pokušavao reći. Nije smogao snage i samo je bešćutno otišao.

Par dana poslije shvatili smo da nam je htio sa tom šutnjom reći da će ovakve i još gore scene rastanaka ubrzo postati svakodnevnica.

Nažalost, bio je u pravu.

Eso Balić/kozarac.ba

Ako želiš da upoznaš sebe, pitaj druge.