Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

 

Skoro nikad ili rijetko pišem o poslu koji radim, ali sad moram, ne zbog like - ova ili ,,fb popularnosti,,. Navikla, obučena, naučena i na kraju krajeva to mi zanimanje. Međutim, ovo, malo prevazilazi samo profesionalizam i zanimanje...Živim u sebi mnoge ljudske priče i tragdije, a pored mnogih ovo je jedna od tih...Naravno, da sam radila i odradila svoj posao, o tome nećemo.
Manite se like - ova na moje slike i shvatite da je ovo 365 dana, svake godine koje živimo.
Ali ,,jezik,, pustiti naprosto moram.
Ovo je vapaj, ovo je bol, ovo je ,,zvaničnici,, našeg grada pitanje...
Dokle???
Stradala je porodica zbog vašeg nemara i nemara Željeznica RS, na pružnom prelazu, čudnog naziva ,,13 - ta,,. I valjda je ne zovu bez razloga tako. Nisam kukavica, ali već 7 godina nikad nisam prešla taj prelaz, jer sam previše puta bila na njemu iz ovakvih ili sličnih razloga. Dok ginu, neki tamo za sve vas ili nas ,,bezimeni,, ništa nećete uraditi???
I biću sada monstrum kad napišem, hoćete li ,,maknuti prstom,, kad strada neko ,,VAŠ,,?!?
Ovo su moji Novljani, mladi ljudi, dijete, zar su njihovi životi manje vrijedni od ,,VAŠIH,,???
Meni ste u mom poslu svi isti, isto izgledate i isto vas gledam i radim...
Koliko para treba ,,zvanični Prijedore,, da ljudi više ne ginu? Ako ih nemate (a imate u budžetu za kojekakva maloumna obilježavanja, slave i proslave), naći ću ih! Recite koliko treba da ja nemam ovakvog posla???

Zloglasni pružni prelaz, "trinaesta", odnio još dva ljudska života

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.