Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Zamjeraju mi da stalno pišem o negativnom, da kopam po prošlosti, da dižem tenzije, podsjećam na rat, na zločine, na zločince, na ubijene, nestale, mučene...
Niste u pravu!
Kopam i po sadašnjosti, po zemlji u kojoj živimo, a ne volimo je, po referendumima po potrebi, po zaposlenosti, ups, nezaposlenosti, po državnom aparatu (plus entitetski x 2) sa četvorocifrenim brojem koji žive od poreskih obaveznika, po ,,preko noći,, prebogatim, po ,,bratstvu,, naših lidera dok nas huškaju na ,,ubi bližnjeg svog,, i po...ima toga! Da, i sve slobodno reci šta misliš, ali čik ako smiješ.
Pada mi na pamet da i kontejnere obojite da svaki konstitutivni narod zna kojem pripada, sve sa nijansama stranačke pripadnosti, jer i to nije za zanemariti.
A mi evolutivnoj fazi beskičmenjaka. I za sve što nam nije dobro, što ne živimo živote dostojne čovjeka režimo na one druge ili treće, drugi na prve i treće, treći na prve i druge...
,,Odrastanje,, je neminovno. Svakog stigne. Nekog prije, nekog kasnije. Mada meni ovo naše predugo traje.
Često se odraste i preko noći. Nazor. Stigne te kad mu vrijeme nije. Uhvati kao drhtavica, groznica, u najsitnije sate, protrese te i ostavi tako malaksalog svitanju na ispovjest.

Još češće se odrasta noću. U mraku. Bez savjeta, bez prihvatanja i podrške. Oni blagovremeno baždareni za život su malobrojna i povlaštena kategorija. Obično se iz dubka ide na preponaške trke, sa tablice množenja odmah na trigonometriju, sa pomoćnih točkova na autoput. Bez izbora budeš primoran da umiješ, znaš i hoćeš. Ukratko, primoran da živiš.

Znam da možemo sve. Da se ničeg ne bojimo, da ćutimo i kad se najdeblja koža istanji od klečanja, da preživimo i kad više nijedna strana jastuka nije suva. Samo mi nije jasno dokle će život baš takve da stavlja na optuženičku klupu. Dokle ćemo više morati da IM dokazujemo da možemo sve njihove budibogsamnom političke igre izdržati???
Zar svaki čovjek mora umrijeti nazor samo da bi pokazao da se ne boji smrti?
Jbt ko to izdržava, svaka mu čast, ja ne pripadam toj grupi povlaštenih koji mogu trpjeti i durati.
Zato iako mogu sve, imam pravo da hoću i neću, da želim i ne želim, da pristajem i ne pristajem. IMAMO PRAVO, ali ga ne koristimo...
A samo ZAJEDNO možemo i prvi i drugi i treći u Bosni i Hercegovini. Napraviti jedan most za sve kojima se zemlja zove Bosna i Hercegovina, koji su nezadovoljni, koji žele promijeniti, jer ovako više ne ide, ali stvarno ne ide.
Pri tom komšije i susjedi (mislim na dve zemlje koje se stalno nešto petljaju da kao pomognu ili posreduju) marš, sikter, kuš, imate vi dosta u svom dvorištu, u našu avliju ne dirajte. Dobrodošli samo da vidite prirodne ljepote BiH i da vas ugostimo po narodnoj ,,svakog gosta tri dana dosta,,!
Ako je vama dobro...onda ništa.
Ne okreći se sine...
I neću se izvinjavati što vam narušavam idiličnu zimsku noć. Ne prezivam se Grimm.


Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic