Izdvajamo

Za vrijeme godisnjih odmora upoznao sam, nasu sugradjanku, Semiru Jakupovic. Pricala mi je da zivi u Engleskoj i da pise pjesme. Zamolio sam je da nam posalje svoje pjesme, pa da ih i citaoci ove stranice citaju. Ona mi je odgovorila pozitivno i poslala mi dvije njene pjesme.

Semira Jakupovic

 

DANAS SAM VELIKO DIJETE

Oblaci teski
Cuce na krovovima kuca
Utihli su avioni
Samoca se nepozvano u mene usunja
Danas sam ti, majko, veliko dijete

 


Sivilo cvrsto stoji u opsadi
I neda kisi da prolazi
Drhtavom rukom
Ljeto vec jesenju pletenicu
Parkovima plete
A moje su oci pune sjete
Danas sam ti, majko, veliko dijete

I da ima sunca
Ne bih ga zeljela primiti
I da ima komad plavog neba
Ne bih ga ja zeljela gledati
I sto bih mana ovom zivotu prisila
Iako za to prava nemam

Gledala sam sunce krvavo
Kako na pocinak oklijevajuci polazi
U Bosni mojoj dalekoj
Gdje zivot niz prste klizi
Iako su ljudi cesto u brizi

Slusala sam svile kukuruzne i
Gledala drvo rasirenih ruku
Na kozarackom obronku
Dok suze u ovoj samoci prijete
Danas sam, majko, veliko dijete

Odleprsa s ljetom
Moj san da ostanem
U zagrljaju rodne grude
Da srecem drage ljude
Da u rosu prvu stopala umocim
Da zaboravim ovu tisinu sto sijece
I bol nesnosljivu predvece

I da sunce oblake prevari
Ne bih se radovala zbog ove sjete
Bila bih samo od krvi i mesa
I plakala dugo dok vjetar me mete
Danas sam veliko dijete

I sto je tebi u zemlji Bosni obicno,
Meni je lijepo, prekrasno, idilicno,
I dok tebe tezina svakodnevnice pritiska
Meni je ona izvor rahatluka.

I kad bih bila tamo
Mozda bi me mogla utjesiti
Ovaj vulkan ceznje u meni potisnuti
Dok ce praznina svojim bockavim staklom
Uspomene vrijedjati
I dio mene lagano ce umrijeti od sjete,
Danas sam, majko, veliko dijete

 

Semira Jakupovic

KAD UMRE COVJEK

Kad umre covjek
Priroda to predosjeti
Sunce prije zalaska
Za oblake se sakrije
Obuzda svoje srecno lice
Da tuznom nista nazao ne ucini
Da gresku iz nehata ne pocini
I zbog toga se gorko kaje.

A koliko su puta
Umrli ljudi kojima dzenazu danas
Nakon dvadeset godina klanjaju
Koliko su puta suze orosile zalosno lice
Koliko su puta na grane sletjele crne ptice
Kolike su tajne zadrzale
Bosanske stijene i ostre litice
I vode nabuhle noseci mrtvaca.

Kada je glas bio brzi od ptice
Kada je zauvijek zaledio
prestrasene majke lice
Kada je vrijeme zatvorilo korice sretne bajke
O nekom ko se na bijelom konju
Nakon mnogo godina iz mrtvih vratio.

Kada umre  covjek
Nebo uvijek suzu za njim pusti
I molitvu tiho u sebi izusti
I drvo svoju kosu raspustenu
Do zemlje crne pogne
Moleci Svemocnog da im pomogne.

Sacica kostiju najzad ce smiraj naci
I ljudi ce jos dugo za njima plakati
I kose sijede od brige cupati
I ti ces, kiso, sto danima padas
Svjedokom moje tuge biti .

Vremena sto prolaze
Zalost nece uciniti manjom
Svjedocice nisani bijeli
O zlocinu ucinjenom ljudskom rukom.

I pitanje bez odgovora
Sigurno ce jos dugo b ez odgovora biti
Necovjek ce se iza svog nedjela
Vjerovatno kriti
I zivot provesti u samoobmanjivanju.

 


Neumitno se bliži dan kada će Vam postaviti pitanje: “Tata, gdje si ti bio kada su ubijali djecu po Prijedoru?”

Fikret Bačić