Izdvajamo

Ovih dana dok smo najavljivali obilježavanje 23. godišnjice Napada na Kozarac, pitali smo raju "Jeste li zaboravili".  Danas je raja pokazala da nismo zaboravili šta se dogodilo tog kobnog dana. Nismo zaboravili džehennem  od prije 23 godine  kada je 24. maja 1992. godine otpočelo  brutalno agesorsko granatiranje Kozarca i okolnih  bošnjačkih naselja u okviru sistematskog uništavanja nesrpskog življa.

Nismo zaboravili ni naše Šehide. Danas su firme prodavnice ili bolje reći sav Kozarac radili do 12 sati. Čini mi se da su skoro svi kozarčani kao i mnogi građani grada Prijedora, danas bili na podne namazu ili tu negdje u glavnoj ulici.

Prije podne ili tačnije u 11.00 sati sve nevladine organizacije iz Kozarca su položili cvijeće u Spomen Obilježju i proučili El Fatihu ubijenim kozarčanima.



U Mutničkoj džamiji smo klanjali podne namaz formirali kolonu i krenuli prema Šehidskim mezarlucima.

Kao i uvijek, manje pišem, a više fotografišem. Nadam se da će i ovaj put fotografije da pričaju. Danas sam pravio i video, a jesam li uspio vidjet ćete.

Često puta me pitaju koliko je bilo raje. Ja to pokušavam fotografijom pokazati. Ipak nisam uspio cijelu kolonu fotografisati. Kolona je bila duž cijele čaršije.


Jedna fotka od Abaza ef

U Kamičanima, kraj Šehidsko Turbe, je proučen Jasin i Dova Šehidima. Poslije, skupu su se obratili Glavni imam ef Amir Mahic i gosti, Muftija Bihaćki Hasan ef Makić.

Govor Glavnog imama  Amir ef Mahića:

U ime Allaha Milostivog Samilosnog
Hvala Allahu Gospodaru znanog i neznanog, Vladaru Dana sudnjega. Neka je salavat i selam na Allahovog  miljenika i poslanika, Muhammeda, alejhisselam, na njegov rod i ashabe. Allahova milost neka je na duše svih šehida Ummeta, a posebice na šehide naše domovine Bosne i Hercegovine.
Cijenjena braćo i sestre, poštovane porodice naših šehida, mili naši šehidi; esselamu 'alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu (neka je na vas Allahov mir i spas)!

Braćo i sestre,
U nedjelju, 24. maja 1992. godine, oko 14 sati počelo je agresorsko granatiranje Kozarca i okolnih muslimanskih naselja. Nakon svega nekoliko dana horde zla su zagospodarile ovim područjem. Rezultat vladavine krvoločnih dušmana, naših dojučerašnjih komšija, bio je, najkraće rečeno, nestanak Kozarca i okolnih mjesta. Više od 5.000 kuća je nestalo sa lica zemlje. Sa njima su nestale sve naše džamije i mesdžidi, njih 24. Najsvirepije je ubijeno više od 1200 naše braće i sestara, djece i roditelja, naših najmilijih. Nekoliko hiljada ljudi, žena i djece je zatočeno i mučeno u logorima. Na kraju je nestao čitav jedan narod. I to ne bilo koji. Onaj naš! Onaj koji je činio više od 90 % stanovnika ove pitome bosanske doline.

Nestalo je više od 20.000 Bošnjaka-muslimana i nestalo je čiste vjere islama. Po prvi put je nakon 500 godina osvanulo jutro u kojem ezan nije dozivao vjerničke duše da se čiste Uzvišenom Bogu pomole. Osvanulo je jutro u kojem su zvijeri, zamrljane krvlju nevinih božjih bića, zavijale i ovaj prelijepi dio dunjaluka onečistile. Prolazio je dan po dan, godina za godinom, a ovdje života nije bilo. I ptice su bile odselile, za svojim pitomim domaćinima i one su otišle.

A onda je došao dan u kojem su dobra Allahova bića dobila priliku da rastjeraju tamu koja se nad njihovom neprežaljenom rodnom grudom nadvila. I nisu je propustili, već su se na sve načine odlučili boriti i svoj Kozarac ponovo iz pepela podići. Zvijeri iz njega za sva vremena otjerati i život mu nanovo podariti. Nanovo ga okitiše plemenitom vjerom, pitomim domovima, milim ezanima, vitkim munarama, čestitim Allahovim robovima koji u njemu na sedždu svome Gospodaru padaju. I tako Kozarac poče ponovo da živi. Istina, rastjerane krvoločne zvijeri i dalje okolo njega zavijaju, ali im hrabrost, dobrota i plemenitost njegovih stanovnika muke izazivaju, pa u svojoj muci na zor crkavaju. Još veću im muku izazivaju naša sjećanja, ova naša obilježavanja, pa zbog toga se i mi danas ovdje okupismo.

Okupismo se s razlogom da sebe podsjetimo na dan od kojeg je naša najkrvavija historija počela. Okupismo se da svima kažemo da nismo zaboravili svoju ubijenu djecu, roditelje, braću, sestre i komšije. Da svima kažemo da naše rane nisu zacijelile, da nam još uvijek boli zadaju i da nikada zacijeliti neće. Okupismo se i da, po Bog zna koji put, kažemo da ništa nismo oprostili jer naš oprost, ni 23 godine nakon svih zala koja su nam nanijeli, nisu zatražili.

Okupismo se i da svoj zavjet o sjećanju i podsjećanju na našu tragediju pred Uzvišenim Bogom obnovimo. Okupismo se da se pred Dragim Bogom zakunemo da ćemo ubice naših najmilijih zauvijek proganjati, da ih nećemo na miru ostaviti, da ćemo našu djecu o istini koja se ovom narodu desila mi učiti i da nećemo osvetu, već pravdu tražiti.

Podsjećamo sebe i sve druge narode ovoga svijeta da je Uzvišeni Bog kazao: „Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“ (El-Ma'ide: 32)

Uzvišeni i Premilostivi Bože, našim ubijenim džennetske ljepote podari i istinskim šehidima ih učini, a nas žive pomozi da bol svoju, koju u grudima našim krijemo, do rastanka sa ovim svijetom strpljivo nosimo. Daj nam znanja, mudrosti i smjelosti da istinu o genocidu nad našim narodom zauvijek sačuvamo i da je nikada u zaborav ne potisnemo. Daj nam, Bože, hrabrosti i snage da o našem stradanju svim ljudima govorimo i da time sve ljude ovoga svijeta od zla koje se nama desilo zaštitimo.

Ubicama naših najmilijih tegoban život na ovom svijetu daj, smrt im učini teškom, a budući svijet vječnom patnjom. Zaštiti nas, Bože, od neprijatelja naših i ovo mjesto učini mirnim i sigurnim. Stanovnicima njegovim podari vjeru u Tvoju jednoću, blagostanje i lijep život na oba svijeta. Sačuvaj ovaj pitomi Kozarac, ovaj plemeniti muslimanski narod, ovu lijepu Bosnu i Hercegovinu od svih zala ovoga svijeta do Sudnjega dana!
Amin!

Obilježavanju napada na Kozarac prisustvovali su:  Učesnici 22. konferencije "Srcem do mira", kao i mnogobrojni predstavnici vladinih i nevladinih organizacija.

Ovom skupu su prisustvovali i gosti iz Turske. Oni su gosti i rođaci od Hameda Karabašića. O njihovoj posjeti Kozarcu znat ćemo više u četvrtak.



Kozarac opet diše punim plućima , izgradio se   u prekrasnu čaršiju zahvaljujući hrabrosti i plemenitosti
njegovih žitelja koji unatoč svemu, pamte  strašno doba prije  23 godine kada im je zaprijetio potpuni nestanak.

Nijaz - Caja Huremović

Danas sam radio sa dvije kamere i u jednom trenutku jedna kamera mi je ispala da nisam primjetio. Čovjek koji to vidio uzeo je kameru pozvao me i vratio. U prvom momentu sam pomislio da je šala i da je neko u šali izvukao kameru pa sam i ja šaljivo reagovao i rekao "Kad mi je brže izvuće", ne misleći ništa loše. Koristim priliku da se javno zahvalim čovjeku koji mi je podigao sa zemlje i vratio kameru.

Nijaz


Paradoks našeg vremena!

Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)

#Lijepa_riječ