Na prostoru nekadašnjeg logora Trnopolje, u organizaciji Udruženja logoraša Prijedor 92 i Kozarac, danas 26-05.2015. obilježena je 23. godišnjica stradanja prijedorskih logoraša.

Krizni štab opštine Prijedor formirao je 26. maja 1992. logor Trnopolje. Logor Trnopolje nalazio se u blizini željezničke stanice u Kozarcu, na pruzi Prijedor - Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, muškaraca, žena i djece. Logor su čuvali naoružani stražari, a upravnik je bio Slobodan Kuruzović.

Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se nalazila nekadašnja mjesna zajednica sa kinom, poznatija kao "dom".
Jedan dio logora bio je okružen bodljikavom žicom, a u tadašnjoj i sadašnjoj osnovnoj školi koja je bila u njegovom sastavu, formiran je dječji logor u kojem je kroz agoniju prošlo na hiljade prijedorskih mališana, među kojima je bilo i beba, od kojih su neke u njemu i rođene.

Haški tribunal utvrdio je da je ovo bio i logor u kojem su vršena silovanja žena i djevojaka, pa čak i djevojčica od 13 godina. Nema tačnih podataka koliko je ubijeno logoraša (pretpostavke se kreću u broju većem od 300 ljudi), ali je izvjesno da je iz logora 21. avgusta izvedeno njih oko 200, koji su likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću.
U presudi Milomiru Stakiću navodi se podatak da je kroz logor Trnopolje prošlo 23.000 ljudi što ga čini najmasovnijim logorom za civile nakon Drugog svjetskog rata.

Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uvjeta u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95%, patila je od dizenterije. Vode za higijenu uopće nije bilo, a toaleta samo u ograničenom broju. Vode za piće je bilo u veoma oskudnim količinama jer je bila samo jedna ručna pumpa na cijeli logor.

Uši i šuga bili su također rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improviziranim zaklonima od plastičnih cerada i sl.

Logor Trnopolje je logor kroz koji je najviše raje prošlo i za očekivati je da će ovdje, na obilježavanju otvaranja ovog logora, biti najmasovnija posjeta. Na žalost nije tako. Ipak ovaj put je bilo više raje nego u predhodni par godina.

Pitanje "Jeste li zaboravili?" Broj prisutnih na ovim manifestacijama kazuje koliko smo šta zaboravili.

Na mjestu gdje je bio logor podignut je spomenik borcima vojske RS, a mi logoraši, još uvijek, čekamo dozvolu za spomenik.

Da podsjetim.

Udruženja logoraša Prijedor 92 i udruženje logoraša Kozarac, zadnji zahtjev koji su uputili Gradu Prijedor, 16.05. i 22.08 2013. još nikakav odgovor nisu dobili. Osobe koji su bolje upoznati, a ne žele da govore, kažu "samo strpljenja i bit će".

Pa zar nismo strpljivi ali pitam se koliko moramo čekati. Evo 16 godina kako smo došli u Prijedor, spomenik za ubijenu djecu, logor Omarska, Trnopolje...sve  na čekanju i na sveko pitanje
kažu "Malo strpljenja". Zar je ovo, 16 godina (od kako smo se vratili u Prijedor), malo strpljenja.

Jednom je logoraš Šerif Velić rekao:
"Od nas traže da praštamo, a da bi praštali  moramo imati sugovornika, a mi to nemamo. Druga strana ne želi da razgovara sa nama. Ovako dolazim do ubjeđenja da smo mi ljudi nekoga reda.  Po onome što nam se ovdje pokaziva sa druge strane,  ispada da mi nismo ni vrijedni da budemo sugovornici. To je ta tragedija koja nas prati svo ovo vrijeme. Na žalost mišljenje se nije promjenilo svih ovih dvadeset i dvije godine".

Nijaz-Caja Huremović