Zbogom, Kozaro

Daljine su zamotane
U vijanje neprozirno;
Vije, vitla, zviždi, ječi:
Proleterska četa – mirno!

Tata ljubi sinu nosić,
Crne oči ko trnjine,
A seljanka tužno veli:
„Poljubi svog oca, sine!“

D'jete gleda i ne shvata
Što ga otac ljubi nježno
I kuda će ovi ljudi
U vijanje ludo, snježno.

„Hajde, tajo, sa mnom kući, “
Još mu nešto htjede reći,
Al' kkomanda već je data:
„Proleterska četo, kreći! “

Tata ljubi sinu nosić,
Malo lice, malo čelo,
Pa pojuri za kolonom
Što se spusti već niz selo.

Još jedanput gledajući
Kozarački kamen stari
Zapjevaše proleteri
Tužnu pjesmu o Kozari.

Pjeva četa kud god ide,
Kud god kreće
Mnogi od njih, nikad više
Ni Kozaru vidjet neće.

Poginut će u borbama
Jer sloboda traži žrtve
Primit će ih naše šume
Kad zaklope oči mrtve.

Mećeva će proći ljuta
Snijeg i zima, mnogi jadi
Zaigrat će Kozarčani
Opet kolo na livadi!

Paradoks našeg vremena!

Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)

#Lijepa_riječ

E L A B O R A T

Deko Kozarac | Parketi | Laminati | Keramika | Rasvjeta