Izdvajamo

Mlada kozarčanka Anisa Alukić (FS Zurich, Švicarska), nakon odličnih rezultata ostvarenih u svom matičnom klubu u Švicarskoj, dobila je šansu da brani boje naše države Bosne i Hercegovine protiv Crne Gore.

Za mladu fudbalerku poziv, da brani boje neše reprezentacije BiH, nije došao slučajno. Za nju je ovo jedno značajno priznanje za njen naporan rad i trud u matičnom klubu FS Zurich.
Ovo je prvi put da jedna kozarčanka brani boje BiH reprezentacije.

Anisa za sebe kaže, "Imam 21 godinu, rođena u Švicarskoj.
Bavim se fudbalom već 12 godina. Školu sam završila i momentano se dalje školujem".

"FC Kilchberg Rüschlikon bio mi je prvi klub gdje sam zaigrala. Nakon godnu ipo sam prešla kod fc Zürich gdje sam cijelu akademiju prošla. Sada momentalno igram za U21 od fc Züricha".
"Cijeli team isto kao i trener se radjuju za mene što sam dobila poziv za Reprezentaciju, i žele mi puno sreće", kaže Anisa

Sa sjajem u očima nastavlja da priča.
"Nisam nikada igrala za BiH ovo mi je prvi poziv za reprezentaciju.
Kad sam dobila ponudu da dođem na okupljene sa BiH A Reprezentacijom bila sam sva sretna, dječiji san mi se ispunio, da mogru zaigrati za BiH, za državu odakle moji roditelji dolaze".
Sa ushićenjem priča o svom prvom nastupu za BiH reprezentaciju
"Taj momenat je neopisiv kad stojiš i slušaš himnu i suze ti krenu na oči, tek tad sam shvatila da sam stigla do toga o čemu sam čitav uvijek sanjala".

Anisa je kćerka od Alukić Edina i Fade iz Trnopolja (Elezi), a koji žive u Švicerkoj, Zürichu.
Anisa za svoje roditelje kaže, "Najveću podršku sam imala od tate da krenem uopšte u klub da igram fudbal što je moja želja i bila. A naravno da su me podržavali mama i moj brat Anis. Isto tako podršku sam imala i od bliže familije i prijatelja".
Hvali se da svake godine dolazi u Kozarac "Naravno da volim Kozarac sretna mi je svaki put kad dođem u naš čarsiju".

Nijaz-Caja Huremović


Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.