Izdvajamo

 

Sunce je uvijek bilo dobar prijatelj Krčevina. Uvijek je nalazilo razloga da pruži svoje zrake i da nas zagrli kao najrođenije.

Nekada me je to njegovo rano pojavljivanje iskreno i nerviralo. Posebno vikendom jer je znalo ranim jutrom zaviriti kroz prozor dok sam još sanjario i pokušavao duže odspavati umoran od školskog puta Krčevine – Čaršija i nazad.

Kroz snop svjetlosti ukazivalo je sunce na prašinu koja je stajala u zraku i pravila neke čudne pokrete.

Nane bi, na našu opasku kako nije dobro pomela i očistila, rekla da je tako i u životu.

“Đaba, koliko god se čovjek čistio na njega se nakupi prašine od svakodnevnog života. Problem nastane kada nećemo da vidimo tu prašinu već je gurnemo pod tepih. Poslije kad se otkrije…”

Pričala je i dalje a ja sam već bio obučen od glave do pete. Čak i cipele, taze nove, bile su na nogama spremne za polazak.

Jedva sam čekao da krenem niz Brđane da svi vide te moje nove cipele a plus rekli su nam da se spremimo za izlet.

Nisu nam rekli gdje pa smo cijelu noć imali vremena maštati gdje će nas to odnijeti veliki autobus.

Čas sam pomislio da je možda u pitanju Zagreb ili čak Beograd a čas bi mi pred očima iskočilo Sarajevo.

Onda sam se presabrao i rekao sebi da to nije realno i da bi za takvo šta morali biti obaviješteni i roditelji.

Počeo sam hladnije glave razmišljati i dobacio sam do Banjuluke sa jedne i Jasenovca sa druge strane i ako smo tamo već dva puta bili.

U svakom slučaju u tom maštanju nošen jutarnjim prohladnim suncem sletio sam niz Brđane do čaršije i naravno kupio četvrt kruha i eurokrem.

U kesi koju sam nosio bilo je još nekih stvari kao naprimjer pašteta.

Protivio sam se bilo kakvom nošenju hrane od kuće i jedva sam izbjegao nanino navaljivanje da ponesem pile pečeno ili pitu.

“Šta znaš gdje ćete, Bog zna koliko je daleko, može zatrebati…”

Pričala je i dalje a ja sam samo uzeo pare koje mi je mama dala i krenuo sretan.

Došao sam do autobusa i vidio učitelje nekako čudno obučene. Ličili su mi na ljude koji se spremaju za poslove na njivi a nikako na ljude koji žele posjetiti neki velegrad iz moje mašte.

Krenuli smo. Kikot, žagor i pjesme koje smo već bili uvježbali orile su autobusom koji je skretao iz Kozarca prema Prijedoru.

Već sam pomišljao koliko će se moji mene poželjeti i šta ću im sve moći ispričati sa ovog dugog putovanja a autobus je nakon deset minuta skrenuo u Kozaruši vozio još malo do Končara pa stao.

Mislio sam da će sigurno uzeti još radosne djece a umjesto toga čuo sam glas šofera:

“Tu smo djeco, sa srećom..”

Ni dan danas ne znam kako se zvalo to brdo koje smo morali pošumljavati.

Znam samo da smo morali hodati jako dugo, da je to brdo bilo na većoj nadmorskoj visini od mojih Krčevina i što je najgore, cipele, one moje nove, bile su pune blata sa svih strana.

Neka starija djeca koja su se interesantno sva zvala “Gorani”, dočekali su nas na vrhu i onako ponosni što se i oni nešto pitaju trebali su nam pokazati kako se sade nova crnogorična stabla.

Da bi ugođaj bio potpun došao je učitelj koji nas je obavjestio da autobus neće moći po nas, da se ne sikiramo jer on zna bliži put preko nekih njiva i da ćemo eto nazad morati kao pravi uzorni omladinci pješice.

Eurokrem i četvrt pojeo je onaj friški zrak na prvoj pauzi, pašteta je bila još na podne kao nešto najslađe što sam probao u životu a pile, ono pečeno što je nane pripremila ostalo mi je u sjećanju kao veliki promašaj mog života.

kozarac.ba

Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic