Izdvajamo

Veceras sam prošetao kroz Kozarac. Glavna ulica, sporedne ulice, a i sokaci su bili pusti. Nigdje žive duše, samo poneki pas ili mačka pretrče ispred mene. Dva kozaracka restorana su bili puni i nekako posebno bučni. Žene Kozarca i okolnih sela Grada Prijedora, su slavile njihov dan 8.mart. Ja sam, uz saglasnost vlasnika oba restorana, prošetao kroz restorane i napravio sljedece fotografije i jedan video.

Necu pisati kako je bilo u kojem restoranu, jer siguran sam da će fotografije sve da kažu. Ipak samo jedna konstatacija, svugdje je bilo lijepo i štimung je bio posebno dobar. Šta reći, ovako se vesele i slave žene Kozarca i Prijedora. Sljedeće fotografije sam napravio u restoranu Gold

8. mart, Dan žena, je globalno proslavljanje ekonomskih, političkih i socijalnih dostignuća svih žena. Poceo je kao politički događaj a postao je dio kulture mnogih zemalja širom sveta. Danas, u moderna vremena, taj dan je izgubio politički značaj i postao datum kada muškarci poklonima pokazuju ljubav i poštovanje prema ženama koje ih okružuju.

"Lijepe žene su stvorene za muškarce koji nemaju mašte, a pametne za one koji nemaju srece!

"Žene uglavnom slabije posluju od muškaraca. To je zbog toga što nemaju žene za savjetnike.

"Oni koji o ženama uvijek dobro govore, ne poznaju ih dovoljno. Oni koji o njima samo loše govore, ne poznaju ih nikako."

Zatim sam svratio u restoran Neira. U Neiri je bila kao u Goldu, fantasticna atmosfera. Ponekad me bude strah da fotografije ne pokažu sve. Ipak ja pokušavam fotografijom da pokažem kako je bilo.

"Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta."

Iako ljubav i zahvalnost treba pokazivati tokom cijele godine, ovaj dan ima neku posebnu draž.
Obradujte na ovaj dan vaše djevojke, supruge, majke, sestre, nane (…), jer one su često razlog našeg osmijeha svakoga dana

“Žena je nastala od muškarčevog rebra. Ne od njegovih stopala da se po njoj gazi. Ne od njegove glave da se njome vlada. Nastala je od njegovog boka da mu bude jednaka! Ispod ruke da bude zaštićena i pokraj srca da bude voljena!”

Par fotografija sa proslave u domu Kamičani. Ovdje je isto tako bilo veselo. Ja sam malo zakasnio, došao kad je dosta žena već otišlo kući.

Nijaz - Caja Huremović

 

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.