Piše: Semira Jakupović

Maj je mjesec koji je u meni uvijek budio lijepa, njezna osjecanja i uvijek sam govorila da je to moj omiljeni mjesec. A kako i ne bi bio, kada je u meni uvijek budio nezaboravne uspomene. Bio je to mjesec u kojem je priroda pokazivala svu svoju raskos, nagradjivajuci nas nesebicno sa raskosnim suncevim zrakama, raspjevanoscu na njivama, bujnom vegetacijom iosjecajem da zelite zagrliti sav svijet. Za generaciju rodjenu sezdeset i neke, bilo je to vrijeme poleta, entuzijazma, optimizma i ljudskosti. Ili makar se meni tada cinilo da je tako. Kada pomislim na majeve svoga djetinjstva i svoje mladosti, onda ono uglavnom pocne sa sjecanjem na Prvi maj, Medjunarodni praznik rada koji smo uglavnom slavili na Staroj pilani u okolini Kozarca ili na Mrakovici, najvecem vrhu planine koja je u historiju usla kroz kozaracku epopeju, kroz Drugi svjetski rat, kroz veliku hrabrost i otpor fasizmu. A onda je slijedio 2. maj, vrijeme kada smo posjecivali Trnopolje, mjesto udaljeno nekoliko kilometara od Kozarca, inace poznato po velikom broju razlicitih nacija koje su decenijama zivjeli u harmoniji sa lokalnim, autenticnim stanovnistvom, a u kojem se odrzavao narodni zbor, ne sluteci da ce se upravo na tome mjestu dogadjati ono sto ljudska savijest tesko moze razumjeti. Da kroz nekoliko godina ljudi vise nece dolaziti tu na narodne zborove, nego u posjete bivsem logoru.

Nakon toga nizali su se mnogobrojni vazni praznici, pocev od 9. maja, Dana pobjede nad fasizmom, pa do 25. maja, Dana mladosti i Titovog rodjendana, stafete mladosti koju smo kao pioniri, a poslije i omladinci sacekivali na ulicama sa buketima najljepseg, mirisnog cvijeca iz nasih cvijetnjaka.
Bilo je to vrijeme tresanja ili haslama, koje su svojim izazovnim, okruglim plodovima mamile uzdahe onih koji nisu imali tu srecu da ih imaju u svojim bastama. Desavale su se i branja bez pitanja, jer je uvijek bilo najsladje zabranjeno voce. Bilo je to vrijeme malih i velikih matura, ushicenja koja smo osjecali kada je skolska godina bila pri kraju, kada bi dolazilo do zakljucivanja ocjena odlaska u neki novi zivot. Taj novi zivot, cekao je tamo iza nekog prvog coska, da otvori neka nova vrata i tajne jos nedozivljene.

Bila sam toliko naivna da sam vjerovala da sa odrastanjem dolazi i sloboda i bolja vremena, bez mnogo pravila i stega, ne misleci pri tome da ce odlaskom djetinjstva i rane mladosti proci i doba cistote I neduznosti. Na maturskim ekskurzijama, koje su uglavnom bile u maju, zaklinjali smo se jedni drugima na vjernost, na vjecni nezaborav, oplakujuci rastanak sa raznoraznim pjesmama, a posebno s onom, “Hej, drugovi, jel vam zao, rastanak se primakao....”
I kako to obicno biva, zivot koji se cinio kao bajka, poceo je da poprima neki sasvim drugi oblik.
Zivot je kontrast, svjetlo se polako pocelo pretvarati u mrak, a ljepotu mjeseca maja poceli su da prekrivaju oblaci. Cini mi se da se ta sjena spustila na nasu zemlju opet u maju, maju 1980.
4.    maja 1980. umro je Tito, a ubrzo nakon toga umrla je moja rahmetli majka, mamina mama za koju sam bila mnogo vezana. . U srcu je vladal bol, tjeskoba nas je pritiskala, strah od neizvjesnoti od buducnosti koja se do tada cinila tako sjajnom, strah od rata.....Mnogi su smatrali da do toga nikada nece doci, a i ako dodje da ce biti od spoljnjeg neprijatelja. Ne sluteci, da ce rat ponovo doci, i dalje smo vjerovali u bratstvo i jedinstvo. Dosli su “ neki novi klinci”, ali ne oni bezazleni iz Balasevicevih pjesama, ne oni koji su pjevali “racunajte na nas”, ne oni kojima vise nije bilo bitno kako ti je ime. Dosli su neki novi ljudi, sa zastrasujucim mislima u glavama, dosli su oni koji su kovali zvjerske planove, one koji su zeljeli da kroje mape po svojim planovima, da istrebljuju, da etnicki ciste, da pale, da ubijaju, da siluju...Tezina situacije ih nije puno zanimala, a prema ljudima su se ponasali kao prrema figurama na sahovskoj ploci, smisljajuci koji ce sljedeci politicki potez povuci, koga smaknuti...

Maj 1992. Nisam vise srednjoskolka sa hiljadama zelja i planova. Sada radim u skoli i imam svoje vlastito dijete. U BIH vec bukti rat. Maj je za razliku od predhodnih zapoceo sa strahom od onog sto je vec bilo blizu. Maj bez teferica, bez narodnih zborova, cvijeca, tresanja i matura. Te godine je i moja srednjoskolska generacija, trebala da slavi svoju desetogodisnjicu. Nikad se nismo okupili, niti tad, niti sad. Nas 36  ucenika Upravne skole u Prijedoru, nikada nismo imali priliku da budemo na okupu.
A i kada bih je imali, znam da da vise nikada ne bi bilo isto. Previse je oziljaka u nama, previse nezacjeljenih rana da bi sve opet gledali istim ocima. Mnogi su pocinili teske grijehe, pa cak i profesori koji su nas ucili moralu, etici. Vjerujem da ima I onih koji nisu uradili nista meni, ali jesu drugima, ili onih koji nisu nikoga fizicki povrijedili, ali jesu emotivno, nedizuci svoj glas protiv nepravde I zlocina.

Tesko da covjek vise moze vjerovati u cudo, kada ljudi ginu svakog dana, kada opsjednuto Sarajevo gadjaju svakog dana, kada i neduzni starci i djeca stoje u kolonama za vodu i hranu, rizikujuci da budu ubijeni. Svaki dan ljudi docekuju novi dan, a ne zanju da li ce im biti I poslednji,
U skoli u kojoj radim, sve vise se govori o zavrsetku skolske godine prije vremena, o zakljucivanju ocjena, o podjeli knjizica u maju, a ne u junu. U kucama strah, a napolju vlada neka nepodnosljiva atmosfera, zrak gusi. :”Opet ce oruzje poceti svoj govor rafalima,” mislim u sebi, a opet se nadam da nece biti tako. Ostalo se sve zbiva vrtoglavom brzinom. Kao u filmovima strave i uzasa, u kojem mi, mali obicni ljudi igramo uloge zivota i smrti.Retrospektiva u kojoj nazalost nema duginih boja, samo crni valovi koji prijete da nas potope.
Dolazim na poslednji sastanak Nastavnickog vijeca, sa roditeljskog sastanka koji nije imao nikakvog  svecanog znacenja, kao sto to inace biva na kraju skolske godine. Ni svi moji djaci, ni svi njihovi roditelji nisu tu.. Ostalo je nekoliko nepodjeljenih djackih knjizica. Mislila sam da cu imati priliku da ih urucim kasnije. U zbornici takodjer primjecujem da veliki broj mojih kolega nije dosao. S duznim postovanjem nekolicina je dosla, ali se osjeca nedorecenost, opasnost, pogledi klize u stranu.
Tesko je citati ljudska lica, sta li to zele da kazu, a ne smiju. Da li postoji tracak nade, da li ce se usijane glave urazumiti, da li ce nam neko priskociti u pomoc u zadnjem trenu? Da li cemo imati happy end kao u mngobrojnim akcionim filmovima u kojima glavni akteri ostaju zivi.
Ipak ne, na radiju pozivaju na predaju oruzja, na lojalnost. Ultimatumi se nizu, vrijeme kao pjescani sat istice...Vise nisu u pitanju sati, nego minute, sekunde...
23. maja 1992. napadnuto je Brdo. U panici slusamo odjeke granata, praskove, oruzje i cekamo svoj sudbonosni cas. Odmah sutradan poce granatiranje mog rodnog Kozarca .
Da li smo culi sirene za vazdusnu opasnost? Kako smo dosli do prvog skrovista? Kako smo zavrsili samo s par najpotrebnijih stvarcica u rukama? Kako smo smirivali djecu koja su plakala I  osjecala da se nesto strasno desava? Kako je grupa koju su sacinjavali clanovi moje familije i komsije, dospjela do Barekovca pod kisom metaka? Kako smo se pod velikim napadom od kojeg se sve treslo, stigli do sumovite Kozare? Kako smo se opet uspjeli vratiti u carsiju koja je mirisla na barut i dim, dok su kuce jos gorjele, a mrtvaci lezali po ulicama? Kako smo zarobljeni trpani u autobuse I odvezeni u Trnoplje, ne znajuci da idemo u logor.
Voljela bih sve poredati po nekom hronoloskom redosljedu, ali kako. Vatra, mrak, granate, pa prividne sekunde tisine nizu se u mojoj glavi i jos uvijek  postoje, vise u neredu, nego u prividnom skladu.  Vjerovatno je to psiholoska reakcija, blokada onog sto mozak zeli odbaciti, ali dusa mu neda. Ono sto nikada ne mogu zaboraviti je slika porusenog Kozaraca u zoru. Posmatrali smo ga iz sume, sa brda dok su jos dim pusio. Za noc je skoro zbrisan sa zemlje, za samo jednu noc. Zora je svanjivala I najavljival nesto novo, cinilo se da su I pitce utihle pod tom vatrenom silom, a moj Kozarac se gasio, umirao, ne dajuci znakove zivota.
Ubrzo smo moj dvoipogodisnji sin, neki clanovi moje familije i ja zavrsili u logoru. Po danu smo se krili od prijekornih pogleda donedavnih komsija i prijatelja, isli na kazan I jeli budjavi kruh, pretrpani u prostorijama osnovne skole koja je nosila simbolicna naziv “Bratstvo”, a poslije i drustvenog doma. Sa strahom u ocima, bez dovoljno hrane i ikakvog zivota dostojna covjeka krajem dvadesetog vijeka. Slusali smo izivljavanje oruzja, koje je jedino imalo pravo glasa.  Mi, koji smo dijelili zajednicke avlije i kruh, postali smo MI I ONI, gledali se preko zica.

U paklu rata neduzni stanovnici prijedorske opcine, kojima je preko noci oteto pravo na zivot, postali su taoci u svojim vlastitim kucama. Iz dan  u dan zivjeli su strahu da ce ih neko iz cista mira izvesti, buti, optuziti, baciti minu... Trudili su se da dopru do nas, pjesice dolazili do Trnopolja, dijelil s nama hranu koje ni sami nisu dovoljno imali..Dok smo bili u logoru Trnopolje, cekajuci kada ce nas kao marvu opremiti hajvanskim vagonima na put bez povratka, nismo bili ni svjesni kojim ponizenjima su bili podvrgnuti stanovnici Prijedora nesrpske nacionalnosti , kojima je 31. maja 1992. naredjeno da  obiljeze svoje kuce bijelim carsafima i da moraju nositi bijele trake kao simbol lojalnosti lokalnim vlastima.
Ovo je najgori vid diskriminacije, koji je ljudima oduzimao osnovno ljudsko pravo, a to je ZIVOT.
Ovim putem i licno podrzavam Dan bijelih traka, sa nadom da se genocid i etnicka ciscenja vise nikada nece ponoviti. Da cemo kroz historiju nesto nauciti, da cemo iz proslosti ispravljati greske i smjelo krenuti u buducnost.
Nazalost, mnoge zrtve etnickog ciscenja vise nisu medju zivima. Mi, koji smo imali tu srecu da prezivimo, imamo duznost da cuvamo sjecanje na ovakve datume. Da pricamo mladim generacijama o svojoj proslosti onako kako to najbolje znamo. Kroz komemoracije, memorijalne skupove, spomen ploce, kroz poeziju i prozu, kroz pjesmu, kroz slikarsko platno, kroz fotografiju, kroz filmove, pozorisne predstave, konferencije I samite.  Da im pricamo o nasoj historiji. Da ih ucimo da budu toleratni, milosrdni, da uvazavaju, a ne ponizavaju covjeka. Jer, historija jeste uciteljica zivota.

Teskt: Semira Jakupovic