Izdvajamo

 

Osman Menković, "Gdje nestaje čovjek":DOBROG ČOVJEKA I HAJVAN PAMTI

U doba Osmanlija na ovim prostorima veliki broj Muslimana je živio i u Hrvatskoj a posebno u Lici i Dalmaciji gdje su se i obrazovali, pozicionirali a i gradili. Još i danas postoje tragovi tog života Muslimana na tim prostorima kao što je Čolića kula u Senju u koju je sada smještena Senjska gimnazija.
Odlaskom Osmanlija i uspostavom nove vlasti na ovom području, muslimansko stanovništvo se nije uklapalo u planove novih vlasti i oni su donijeli odluku da taj dio stanovništva pokrste i prevedu u hrišćane. Za tu ulogu Crkveno poglavarstvo je odredilo vjeroučitelja Jankovića Stojana koji je došao na područje Like i Dalmacije i pokušavao ispuniti svoju misiju ali, nije uspio.

Došlo je do velike pobune Muslimana i on se vratio u svoje sjedište neobavljenog posla. Vidjevši šta im se sprema, Muslimani su se odlučili na selidbu iz tih krajeva i nova ognjišta sebi graditi u Bosni. Tako se Ličani naseljavaju u dolinu rijeke Sane i prema Banjoj Luci a Dalmatinci u dolinu Une, prema Kulen Vakufu.
Bilo je i onih Muslimana Like i Dalmacije koji su odlučili ostati na svom kućnom pragu pa kako bude? Vidjevši šta se dešava u Lici i u Dalmaciji, vlast i Crkveno poglavarstvo u novu misiju pokrštavanja šalju Marka Mesića i on uspijeva pokrstiti ono Muslimana što je ostalo na tim područjima i dobivaju novo ime te ih nazivaju Neokršćani ili Neokristijani koji su u stvari pokršteni Muslimani.

U dolinama Sane i Une kreće izgradnja stambenih jedinica odnosno kuća i pratećih objekata i svaka kuća na sljeme, vrh kuće, postavijala je figuru horoza pijetla, koja je služila kao hamajlija, zaštita tog domaćinstva od svakoga zla i belaja ali joj je prvenstveni cilj bio, međusobno prepoznavanje doseljenika kako bi se mogli pomagati i obilaziti između sebe. Figure su građene od raznih materijala počev od drveta, preko željeza i bronze pa do svega onoga od čega se figura mogla napraviti. Još i danas postoje kuće u trendu sa savremenom gradnjom ali njihovi vlasnici koji su potomci tadašnjih Muslimana doseljenika, kao što je Vahid Čolić na sljemenima svojih kuća imaju horoza od pečene zemlje koji se svojom bojom i strukturom uklapa u izgled sadašnje krovne cigle crijepa.

Među doseljenicima u dolinu Sane bio je i Murat Čolić koji je odlučio okućiti se i nastaniti u mjestu Ćela, udaljenom šest kilometara od Prijedora i to u zaseoku Bastasi koje je i dobilo ime po žiteljima iz plemena Basta. Murat je bio poznat po uzgoju konja i trgovini sa konjima ali je bio još poznatiji po svojoj dobroti prema njima. Nije on dao da se konj napati iz bilo kakvog razloga a nije se, vala, ni mogao napatiti kad je služio više za ukras nego za rad a pogotovo ne, za teške radove.

Murat je trgovao na širem području i bio je poznat po istini i dobrim konjima tako da je svoje poslove nastavio i po preseljenju iz Like u Bosnu. Jednom je u svojoj ergeli imao i jednu kobilu koju je posebno volio koju je posebno pazio i mazio i koju dugo nije htio prodati iako je imao dobrih ponuda ali na jednoj pijaci nije mogao odoliti ponudi nekakvog splitskog trgovca i prodade Murat kobilu.

Bobao je on za kobilom dugo, dugo i nije mu nikada kobila izlazila iz glave pa čak mu je i u san dolazila.

Stekao je Murat i sina Sulju i čim je porastao da može sa njim ići obilaziti pijace Murat ga je poćeo voditi sa sobom i ućiti ga zanatu ali dobrom i lijepom ponašanju prema konjima a pogotovo prema Ijudima.

Prolazilo je vrijeme, Murat i Suljo su obilazili pijace i jedno jutro zaću se hrzanje konja ispred kapije koja je bila na ulazu u dvorište Muratove kuće. Posla Murat sina Sulju da vidi šta je to, šta se dogada ispred kapije i zaista, Suljo izađe na avliju, priđe kapiji i otvori je a na kapiji stoji osedlana, ona njihova kobila što ju je Murat Splićaninu prodao a iza nje dva ždrijepca vezana jularima za sedlo i na svakom natovarena vreća kafe a jahača, nigdje babo, babo, 0000 baaabo, dolazi vamo, evo naše kobile povika Suljo koliko ga grlo služilo. Izašao je Murat u avliju i odmah je prepoznao svoju ljubimicu koju je prodao u Split.

Pregledao je Murat okolinu, spustio se niz sokak do glavnoga puta ali nije pronašao jahača niti bilo koga ko bi se mogao dovesti u vezu sa pridošlim konjima. Javio je Murat i po pijacama o dolasku kobile i ždrijebaca bez jahaća ali nikada niko se nije javio niti pojavio da se oglasi kao vlasnik konja.

I nije tu kraj kobila je u svojoj utrobi nosila i ždrijebe. Eto, tako to biva kad je ćovjek dobar i kada zna cijeniti dušu u insanu ali i u hajvanu. Svu ljubav prema ljudima ali i konjima Murat je prenio na svoga sina Sulju a Suljo na svoje sinove: Tahira i Ramu ali posebno na Tahira.

Tahir je bio ćigra od insana i nikakav posao mu se nije gadio ali rad oko konja i sa konjima je za njega bio posebno zadovoljstvo. Ko god bi ga zovnuo da mu nešto prevuče iIi uradi, bilo kakav drugi posao, on nije znao odbiti pa ako mušterija ima za kiriju on naplati a ako nema, Tahir bi rekao haj Bogati, ako nejmaš sad, biće, bi'će drugi put Oženio se sa hanumom Fatom koja je već jednom bila udata i iz toga braka je imala dva sina, Mustafu, kojega su svi, od milja, zvali Mute i Mehmeda i koje je Tahir prihvatio kao da su njegovi. Nije se zabavilo, počeli su i Fata i Tahir sticati djecu ali ga je vakat odvojio od porodice i odveo u partizane u drugom svjetskom ratu.

Po povratku iz rata nastavio je sa svojim navikama i sa svojim uslugama komšijama i svakome kome je trebala usluga sa zapregom ali sada je to bio jedan ozbiljan čovjek sa brćinama, što bi naš narod reko, od uha do uha sa kojima se on ponosio i koje je vječito mazio i sukao a posebno kad potegne koju ljutu šljivovicu i po kojima je bio nadaleko poznat te su ga, vremenom, svi zvali Tahir Brko.

 Početkom rada ribnjaka "Saničani" zaposlio se Tahir u tu firmu i obavljao je tu sve ono što je trebalo a sa godinarna i opadanjem njegove radne sposobnosti premješten je u čuvarsku službu iz koje je i penzionisan.
Zadatak Tahiru' i drugim ćuvarima je bio da ćuvaju i paze da se ne dogada krivolov uzgaiane ribe a da je to bila ozbiljna sluzba ukazivalo je i to da su bili uniformisani i naoružani dugirn cjevima. Tahir i njegova hanuma Fata izrodili su osmero djece jer u tom vaktu je bilo bogatstvo imati više djece a u narodu je važila ona neka djece, neka, svako ima svoju nafaku tako se pričalo a tako se i ponašalo.

Tahir i niegova Fata su imali ćetiri ćerke i ćetiri sina i to Tahira, Halida Vahida i Tamama od ćera i Hajder, Halid, Vahid i Bekir od sinova još Fatini Mute i Mehmed, tako da je OVO bila brojna porodica ali uzorna i ćasna kako u komšiluku tako i u širem okruženju. Danas ih je sedmero živih a dvojica, nihovih zajedničkih sinova i Mute su umrla i to Bekir, od posljedica šećerne bolesti i Hajder, koji je stigao do Australije, kao prognanik, za vrijeme posljednje agresije na Bosnu, gdje je našao utočište i jednog dana je otišao u ribolov i zauzeo je mjesto na nekakvoj stijeni. Lovio je on sa te stijene i šta se tačno dogodilo, ja ne znam, okliznuo se i pao je a pri padu je udario glavom od stijenu i podlegao je zadobivenim povredama.

I Mustafa zvani Mute je stigao sa svojom Safom do Australlie ali je obolio i podlegao je bolesti.

Hajder i nije bio zaljubljenik u konje i kruh je zarađivao po firmama a Bekir se nije odvajao od konja.

Mute se oženio sa Safom Ramić, iz susjednog sela Ramići, osamostallo se i kruh je zarađivao u prijedorskom CELPAK-u sve do agresije na našu domovinu.

U taj vakat obićaj je bio da se avlija kuće lijepo ogradi letvama ali, najćešće, tarabama a pogotovo ona kuća u kojoj je bilo lijepih djevojaka a u Tahirovoj kući ih je bilo i on je napravio visoku ogradu od taraba koja je sakrivala avliju i ono što se u njoj dešava od radoznalih pogleda a na ulazu je napravio lijepu kapiju kroz koju su komšije i dobronamjernici ulazili.

Na kapiju je ugrađen zvekir - halka, za otvaranje vrata i sa kojim se lupkalo zveckalo, po kapiii najavljivala se posjeta domaćinu.
U svakom vaktu pa u ovome bilo je, pored ozbiljnih ljudi i onih manje ozbiljnih a i onih koji su voljeli zbijati šale na tuđi raćun a šale na vlastiti, račun nisu bile strane.

Tako je bilo i u ovom zaseoku gdje se, neko, ćesto nagonio na Tahirovu kapiju i zvekirom zveketao a kada bi čuo taj nepoznati škripu kućnih vrata, koja je govorila da se otvaraju i da neko od domaćina iziazi iz kuće, udaljio bi se, hitro - brzo iza živica u nepoznatom pravcu.

Na ovu pojavu, koja nije bila rijetka, Tahir bi, naginjuči čokanjčić (staklena flašica od pola decilitra ili decilitar iz kojega se pijuckala domaća šljiva) i polahko cijedeći njegov sadržaj kroz svoje brčine i zube dok mu se smiješak nazirao na licu, onim svojim hrapavim glasom progovorio - hani, hani, fuzle (vragolan, nestašan, koji nije zlonamjeran) jedno, dolija'češ ti meni - kahnuo bi koji put i sjedao na svoje mjesto na sećiju kraj pendžera - prozora, kroz koji se moglo vidjeti sve u avliji opet, sa smješkom u duši bi ovo propratio jer znao je da to radi neko kome je za oko zapela nekoja od njegovih ćera.

Znao bi Tahir, poslije ovakvih nestašluka, onako, ko za sebe prošaputati

- Znaš li ti fuzle jedno fuzlasto, šta je to bosanska kapija?

- Nisu ti to, bolan, obična vrata sklepana od kojekakvih brvana i daščurina. To ti je nešto, ko neka velika sehara - Bolan, bolan, kada je otvoriš, opije te, fuzle jedno, miris ovoga lijepoga vakta i hairli domaćina.

-Iza ove bosanske kapije čuvaju se djevojačke ljepote Tahire, Halide, Vahide i Tamame Čuvaju se poput zumbula, hadžibega, jasmina i onoga tamo, u ćošku avlije, miloduha, da ih ne ubere, ne daj Bože, ili posiječe onaj kome nisu namijenjeni

- Vidiš li ti, fuzle jedno, uza taj duvar - zid, tu naslonjenu sofru i pitaš li se, što će ona tu? Ona ti je tu, fuzle jedno, da bi na nju jal Tahira, jal Ha-lida jal Vahida jal Tamama a, pođahkad i sve četiri njih, iz biserno bijele bošče, na nju redale najukusnija bosanska jela od sogan dolme, sarme, bureka, begove čorbe do sutlije, hošefa, hurmašica, baklave i svašta još što, pri kako kojoj prigodi, tu bidne

- Sijali bi se i zveckali sahani, demirlije, ibrici
- Klepetale bi nalane po kaldrmisanoj avliji a svilene dimije mijenjale su nijanse od hitrog hoda djevojačkog - tI akšame, fuzle jedno, ču'ćeš razlijeganje prave sevdalinke, ove bosanske, kada krene iz bijelog grla od bilo koje ove moje divojke To ti je, fuzle jedno, iza ove kapije

-To se, bolan, bolan treba čuvati, to vidjeti i o tome, naširoko, po oko-lini pričati a ne zvekirom lupati i domaćine uznemiravati ali neka, neka vas fuzladi, jer kako bi insan iz sebe izbacio ovo sve da nije vas a i ra-zumi'm ja vas pa, bio sam i ja mlad.

Tradiciju uzgoja i držanja konja nastavili su Halid zvani Halko i Vahid koji su zaradili penzije radeći u pečalbi u Švicarskoj.

Obadvojica su se vratili u svoju eelu u svoje Bastahe i Halko je sagradio novu kuću na starom kućištu a Vahid samo malo dalje prema Ribnjaku Saničani i tu su nastavili tradiciju držanja konja ali ni za kakvu korist ili kiriju nego radi onoga specifičnog konjskog mirisa, konjskog hrzanja i konjske fuškije isfuškijane po ogradi uz kuću.

Vahid je zaljubljenik u konje ali nije uspio prebaciti tu ljubav na sina ni na ćerku a nije se tome ni čuditi jer su djeca odrasla, sticala znania poprimala Švicarske običaje i kulturu.

Halid je svoju ljubav prema konjima prenio i na svoju suprugu Naimu koja ne samo da se ne plaši konja nego ih timari, hrani, mazi i radi ok njih sve što i svaki muškarac radi oko konja.

 Njih dvojica su, zajedničkim snagama, unijeli tu ljubav u svoga sina, koji nosi didovo ime, Tahir, koji danas živi u Francuskoj i koji uzgaja ergelu rasnih konja koji učestvuju u raznim takmičenjima širom Francuske koji ženju medalje i plakete svojim uspjesima.

Tahir, odnosno Tajko kako ga svako zove, od samog rodenja, ima suprugu Dorinu koja je izvrstan jahač i takmičar a samim tim i veliki zaljubljenik u konje i koja posjeduje hrpu raznih medalja sa raznih tak-mičenja. Oni uživaju u skladnom braku uživajući u medusobnoj ljubavi a i u ljubavi prema konjima.

U svom braku i uz ove dvije velike ljubavi oni su stekli dvoje djece i to ćerku Laylu i sina Magnusa i njih obadvoje su naslijedili ljubav prema konjima od svojih roditelja a ni genetika se ne smije zaboraviti?! Layla već učestvuje na takmičenjima i polahko sakuplja medalje, diplome i druga odličja a Magnus ču'će se.

Znači Čolića tradicija, koju je započeo pra, pra did Murat i ljubav prema konjima trajati će, sigurno, još jednu generaciju a za dalje, ostaje nam nada ...

Osman Menković

Prof.dr. Lavić: RS jeste nastala na genocidu, sigurno nije nastala seobom “ptica selica”.