Izdvajamo

 

Većina ljudi, a muškarci posebno, uvijek se žale da ih nešto boli. Mjauču, jauču, plaču, kivni i ljuti na sve oko sebe. U drugoj fazi melodrame sažaljevaju se i traže od drugih priznanje za njihov bol i jad koji su teškom mukom zaradili teško radeći i tako u nedogled.

Žene, jadikuju, doduše manje. Rade i trpe jer od muškaraca nemaju kad ni biti bolesne. Dok njega ulila, opremi, spremi ko'bebu, utješi i kaže da će sve proći, nju bol prodje i zaboravi da bi i ona trebala kukati.

Ono što je meni čudno jesu djeca i životinje. Kako rekoh, odrasli će lako reći šta ih boli, često i šta ne boli . Pokazuju stariji jedni drugima na mjesto bola prstom, rukom, išaretom. Ako pokažeš manje interesovanja za njihovu bol, hvataju te da dodirneš to mjesto gdje boli, pokazuju fleke ili oteklinu naprimjer, sve, samo da se uvjerimo sto posto da je stanje alarmantno.

Mala djeca i životinje to ne znaju. Kako njima ustanoviti dijagnozu?

To je za mene uvijek bio veliki ibret. Eh tu dolazimo do početka ove priče.

Nane je važila za nekoga ko zna izliječiti ljude. Nebrojeni su slučajevi tih ljudi koji su bili istinski zadovoljni sa njenim tretmanom. Kašalj, astme, leđa, uroci, žutila, crnila, tlakovi, bol u stomaku, želudac, strahove, depresije(vilenila)… što bi se u tadašnjoj medicini reklo-“Super nane za sve”!

Sve je nama bilo jasno ali znati šta je malom djetetu, kravi ili ovci? To je umjetnost otkriti a da ti niko ništa ne kaže.

Doduše, i mi vidimo da su se poslije ispaše ušutile i ne progovaraju ali koliko god pokušavali nešto uraditi one ni mukajet! Dok ne dođe nane i već izdaleka pođe zapovjedati šta će ko raditi. Neko da je odvede do kruške i zaveže, neko da bude spreman trčati do veterinara ako ona ne nađe rješenje a neke da budu spremni pripomoći ako životinja odjednom dobije kakav iznenadni napad.

Moj zadatak je bio da se samo odkučim i da ne smetam. Poslije me je u životu takva uloga moram priznati često pratila.

Uglavnom, taj dan sam se lijepo namjestio na ne tako visoku krušku i gledao prijenos uživo operacije koja se zvala-“pustiti krv ili okrviti”.

Znam, i meni je kao i vama sada to zvučalo i izgledalo strašno pa sam samo jedno oko ostavio napola otvoreno i pratio situaciju sa sigurne visoke udaljenosti.

Sa njive je lagano, gegajući se nama u susret dolazila krava pacijent. Izgledala je za dva broja veća nego ujutro kad je krenula na ispašu. Nešto tu nije štimalo i ako su se čuli prijedlozi da bi je dok je onako velika bilo dobro prodati.

Nedužno, kao dijete kad skrivi primicala se nani i skrivala pogled. Komšija koji je za njom išao osuđujućim pogledom i glasom glasno je govorio i rekao da je bila u njegovoj djetelini tročakinji. To vam je za njihov svijet dezert kao za nas ljude čokoladna torta ili za mene pita od jabuka.

Nane je stajala bez riječi i u ruci držala nešto malo. Žilet, ugledao sam. Znao sam da se krave ne briju ili sunete, barem ne one ženske pa mi je baš bilo interesantno šta će uraditi s tim? Još mi je prošla i misao da će joj na uho staviti štipaljku za veš umjesto minđuša jer je to kod današnje omladine bilo popularno. Jer, kako ćeš na leđima imati znak od grupe AC/DC a da nemaš probijene uši? U nedostatku nečega naši ljudi su uvijek znali improvizirati.

Da se vratimo pod krušku i dešavanja koja su postajala sve dramatičnija.

Nisu je trebali ni vezati jer joj je sa svakim korakom vidjelo se nestajalo snage. Bilo je samo pitanje hoće li pasti na avliju ili će onako naduta odletjeti u vazduh pa da jednom i uživo vidimo ono što su stariji pominjali da ima a to je definicija-zemlja zrak! Na što se to tačno odnosilo nisam saznao ali krava na našu sreću nije odletjela.

I ako sam mislio da me niko ne vidi nane je bez gledanja odozdo samo doviknula: Hajde silazi, treba mi pomoć!

Okretao sam se oko sebe i vidio da osim ptice koja je zbog naninog prilično kreštavog glasa odletjela sa grane nema nikog. Sišao sam.

Dobio sam zadatak da sa sestrom tankom motkom šibam i udaram razrezano uho naše krave. Bilo mi je jako žao i u sebi sam molio da naiđe neko od onih ljudi koji se bore za zaštitu životinja.

Ipak, nije bilo vremena za raspravu i počeli smo. Krv je išla polako pa sve brže. Po ušima smo je polako udarali a ona se na moje veliko iznenađenje opustila i tačno se vidjelo da uživa.

Nije prošlo puno vremena a debeli stomak se počeo povlačiti i ona je ponovo dobila one poznate konture naših malih bosanskih krava. Sa veličine XXL spustila se na dobar S veličinu.

Kraj njive sa djetelinom troćakinjom od tada je prolazila ponosno i sve okretala glavu kao da je ne vidi.

A znamo svi kako joj je bilo. Možda najbolje to razumiju oni što bi rado da zapale ili pojedu kolač više a ne smiju.

Eso Balić

Evo vam ova misao Meše Selimovića za buđenje i razmišljanje.

"Život je izbor a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora a pravi kako hoće. Život na koji se bez otpora pristaje to je bjedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek posta...je slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem."