Izdvajamo

Piše:Elvir Softić Nastavnik Likovnog

Za nas KOZARČANE četvrtak nikada nije bio samo jedan dan u sedmici.

Ali, prije nego što zaronimo u njegovu prošlost da vidimo kako se ta čarobna riječ dozivljavala.
Za sve nas ČETVRTAK je bio taj tajanstveni TURSKI ZID sa širokim prostorom ispred njega, pokrivenim sa velikim ravnim kamenim pločama, kojih već odavno više nema, a na kojem se bog zna od kada trgovalo sa svim i svačim.
NA DRUGOM dijelu do njega se trgovalo na veliko STOKOM, zbog čega je to sve nekada davno i počelo. I tako da je slučajno ovo okupljanje bilo prebačeno na bilo koji drugi dan opet bi ga zvali ČETVRTAK, jer u narodu se govorilo IDEM NA ČETVRTAK.

Ako je danas ovaj dan poseban i tako važan, onda možemo zamisliti kako je to bilo NEKADA, kada su komunikacije bile skoro nikakve, kada je RADIO bila rijetkost, a putovanje se svodilo najčešće na PJEŠAČENJE. TU su se ROJILE svakojake vijesti,najčešće neprovjerene, koje su onda brzo dobivale KRILA, a što je mnoge upravo neodoljivo privlačilo, pa su redovno dolazili i vrijedno kupili i širili vjesti, obavezno dodavajući još ponešto. I tako ste još u ranim jutarnjim satima mogle vidjeti kolone ljudi žena i djece, koji su žurili na ČETVRTAK. SVI su ponešto nosili, a žene obavezno još po nešto i na glavi što je tada bila uobičajna slika, a zbog čega su žene-djevojke imale tada uspravno dražanje tjela i čvrst KORAK.

PRODAVALO se ono čega tada i nije bilo u dućanima, ŽIVE KOKOŠI, TUKE, PATKE, ZECEVI, GOLUBOVI, SIR, KAJMAK, MASLO, MLIKO, KISENLA, KURUZOVO BRAŠNO, JAJA, a od tehnike bili su veoma poznati
ŠPORETI -FIJAKER koje je pravio i prodavao veoma poznati samouki MAJSTOR
iz MUTNIKA, JASIM HRNIĆ.
NARAVNO tu su i keramičari prodavali vema dobre i popularne ĆUPOVE (znate ono ĆUP DUKATA ) te ostalo posuđe od keramike.
SEOSKI majstori su donosili DRVENE GRABLJE, VILE, BURAD, KACE, NALANE pletene SEPETE I KORPE, itd. KOVAČI, SJEKIRE, KOSE itd.
NAKUPCI su masovno kupovali kokoši, koje su u velikim provizornim, žicom opeletenim sanducima odvozili u PRIJEDOR. Bilo je tužno gledati kokošije glave koje su virile kroz žicu , a koje su još juče veselo trčale kroz naše avlije.

Tu se mogla kupiti i jeftina ODJEĆA koju je šijo i prodavao naš snajder iz STAROG GRADA KASIM KARABASIĆ, gdje se nije gledalo baš u broj, pa su naročito djeca prosto virila iz KAPUTA, a lače im nekako letale oko tjela, ali važno je da je mirisalo na NOVO.
OBUCA -OPANCI su bili najpopularniji jer su bili najjeftiniji, a na četvrtku su se masovno prodavali, iako je to obuća u kojoj je zimi bilo beskrajno hladno, a u u jesen najčešće noge su bile mokre, ali važno je da noge nisu bile gole.

PO skrivenim mjestima se prodavala RAKIJA na čokane ili male čaše,  gdje se svasta pričalo, uveličavalo, tuđe TAJNE otkrivale, što je znalo često dovesti do svađe ili TUČE, kad bi se sva pažnja okrenula prema njima,navijajući jedni za jede, a drugi za druge. I TO je bio DEKOR četvrtka, bez čega nebi bilo zanimljivo,jer šta pričati kad se vratiš kući.
DOGAĐALO se tu nešto ovako na filmski način. TADA se BOSTAN prodavao na ČETVRTKU, sto je za djecu bilo preskupo, a tako slasno privlačno, pa bi se umješali među kupce i kad bi seljak bio zauzet sa naplaćivanjem, neko bi brzo uzeo jedan bostan dodao ovome iza sebe i tako redom do zadnjega, koji brzo odjurio do obližnjeg parka, gdje bi se onda svi zajedno SLADILI. ALI, ponekad bi im slavlje znao prekinuti vlasnik, kad bi poneki izvukli dobre BATINE. međutim to ih nije nimalo obezhrabrilo da slijedeći ČETVRTAK to isto nebi nastavili.

Paralelno sa ovim POZORIŠTEM pod vedrim nebom, u drugom dijelu odigravalo se ono STARO POZORIŠTE, TRGOVANJE SA STOKOM koje je bilo pravo šarenilo LJUDI iz svih okolnih SELA I MJESTA, a trgovalo se veoma BUČNO I VATRENO, što je privlačilo puno i onih koji niti su šta prodavali niti kupovali.
TEŽINA se određivala od OKA-otprilike, a gdje su posebno dobro utrenirani posrednici NAVIJALI jednom za kupca, ili za vlasnika, u zavisnsti ko ga je bolje podmitio, a kad bi pogodba bila blizu , što se označavalo pruzanjem RUKE U RUKU, OVAJ bi brzo svojom rukom PRESJEKAO, rastavio njihove ruke označavajući tako kupovinu-prodaju ZAVŠENOM.

A KAD se pojavila VAGA onda su svoju stoku ujutro dobro nahranili i napili sa vodom da bude teža. Sve se to znalo, ali i to je bio sastavni dio TRGOVANJA, što je davalo POSEBNU ČAR, bez čega bi bilo dosadno.
A ONDA u podne kad se sve to nekako umiri, ljudi se raziđu, stupali su na scenu ŠVERCERI I NJIHOVI goniči stoke, koji su svu kupljenu STOKU onako u
KRDU kao na divljem ZAPADU, uz veliku galamu i RIKANJE preplašene stoke, pješke krenuli kroz našu čaršiju, na put prema PRIJEDORU, gdje ih je čekalo gladno gradsko stanovništvo. TO je najviše ličilo na STAMPEDO PREPLAŠENE DIVLJAČI U AFRIČKOJ SAVANI, koje se godinama i godinama ponavljalo kroz nasu ČARSIJU.
Ali i to je pripadalo DEKORU NAŠEG ČETVRTKA, bez kojega nebi ni bilo OVE PRIČE, a mozda ni četvrtka.

 


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

U perverznoj realnosti, dželati i ubice su dobile svoje obilježje i istorijski pomen. Naime, U bivšem Društvenom domu Trnopolje, mjestu gdje se nalazio jedan od najzloglasnijih prijedorskih logora, otvorena je spomen-soba poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske.

Koliko bolestan moraš biti da to uradiš?

Zamislite spomen-sobu posvećenu snagama Vermahta u Mathauzenu ili Aušvicu? Ne možete? Dabome da ne možete. Zato u nas može sve.

Dragan Bursać