Izdvajamo

Piše: Elvir Softić Nastavnik Likovnog

Nikada Mostar - Stari most nije bio toliko naš

kao sada, grad i nada svih dobrih ljudi svijeta, a
najviše onih unesrećenih.
Tvorac njegov bijase veoma dalekovidan.
Znao je on još tada da je budućnost svijeta u spajanju, pa dade izgraditi ovaj most u kojeg
s velikom ljubavlju utisnu tu svoju vjeru, a kameni div raširi svoja velika krila na obe strane zelene rijeke, pa svojim snaznim plečima pruži utočište svim dobronamjernim
ljudima, otkud god bili i dolazili. Bijaše to ona
iskrena ljubav na prvi pogled, što onima sa lijeve obale je izgledalo da je ona na desnoj,
a opet ovima sa desne da je na lijevoj, pa su
tako DANIMA, GODINAMA I VJEKOVIMA
hodili njegov prelijepi luk, koji ih je čvrsto držao
u zagrljaju, a što se proču po čitavom svijetu,
pa ljudi željni prave ljubavi počeše dolaziti, a
zavodljiva ljepota zelene vode i raširene ruke dobrodošlice njenog vjernog prijatelja, svakoga ko dođe, uze u svoj zagrljaj, a ovaj opet očaran sa svim tim, zavoli ga kao svoju majku,
kao svoje dijete.
A on STARI PONOSNI MOST, od tolike neskrivene ljubavi se sve više i više uzdizao, kao da će od tako velike sreće POLETJETI.

Ništa tako kao iskrena ljujebav ne djeluje blagotvorno, pa čak i na kamen, koji se s neviđenim strpljenjem i vjerom, ugrađivao u raskošno vitkog ljepotana, čija se krasota, što
je vrijeme više odmicalo, sve više uveličavala.
Ljudi su dolazili i sa svih strana kugle zemaljske,
pa satima i danima gledali ga i zagledali se sa svih strana, pokušavajući proniknuti mu u dušu i srce, što je bila želja svakog pisca i slikara. Ali, on ostade uvjek ono što je i bio.
IZNAD VREMENA I PROSTORA, JEDAN JEDINI veličanstven, neuhvatljiv-svačiji pomalo, ali ničiji zauvjek, kao čarsijska ljepotica EMINA, koju svi
zele za sebe, a ona opet voli samo sviju zajedno. I tako se gledaju i gledaju i nikad se ne mogu nagledati, pa samo što se jedni nekako umore, već su dolazili drugi i sa još većim žarom nastavili hoditi s jedne na drugu obalu,
u veilkoj nadi da će se negdje ipak zaustaviti.
Ali, zelena rijeka, žila njegova kucavica, tekla
je i dalje, ne zaustavljajući se, što je i bila želja
starog neimara, a što Neretva nikad zaboravila nije-- užurbano teći, teći i spajati.
Hodili su njega-dobrog starog mosta ne samo
dobri nego često i loši ljudi, koji bi rado vidjeli da ga nema, ali njihovo okorjelo srce ipak ne izdrža taj njegov iskreno zavodljivi sjaj, pa bih ga uvjek poštedjeli.
I tako je to trajalo vjekovima-stoljećima.
Raznorazni osvajaći su prolazili i odlazili, a on
je svaki put ostajao još ponosniji, ljepši i sjajniji.
Narod je beskrajno volio svoj most, koji je za
njih znacio i NJIHOV ŽIVOT.
Sa svih strana njegovih, čula su se zvona i topli glasovi MUJEZINA sa mostarskih minareta.
Sve je to veliki kameni prijatelj NERETVE primao u svoje temelje, a zelena rijeka, vrijedno dan i noć, zalijevala svoj kameni cvijet, koji tako osta VJEČNO MLAD I RASKOŠNO LIJEP.

A onda, podmuklo, kao nikad dotad, i to u vrijeme naše civilizacije, u koju smo čvrsto
vjerovali, dođose NEKAKVA ČUDOVISTA ZAKRVAVLJENIH OČIJU, ili bolje reći bez
OČIJU, pa svom snagom dotad nevidjene bezosjećajnosti i sljepoće, udariše na srce svoga grada - našeg grada lijepoga MOSTARA.
Ali, slijepoća njihova i neviđena bezdušnost
su bile u velikoj suzi i bolu što ga ispusti KAMENI CVIJET, zastiđena od EHA koji im se vrati sa svih strana kugle zemaljske, pa se nađose u
čudu shvativši da su dirnuli u srce svih dobrih ljudi svijeta.
A za kaznu vrati im se vid i vidješe kakvo
nevidjeno zlo su učinili, pa ko zvijeri postadoše sa svih strana i iz svih vremena,
prošlih i sadašnjih, proganjani.
Ali, voda, voda zelena, Neretva ponosna, nije
se mogla niti zaustaviti niti razoriti.
Oplakivala je ona svoju veliku ljubav, pa svojim
bisernim suzama liječila njegove teške rane,
jednu po jednu. Došli su opet svi, sa svih strana bodreći iskreno zelenu rijeku u vidanju teških
rana.

I rane su pred očima izbezumljenih zvijeri nestajale, a kameni cvijet, poput FENIKSA rađao se, ali sada jos ljepši, sjajniji i ponosniji,
pa raširenih krila zagrli obe obale svoje rijeke,
koja veselo, kao nikad do tad, ponese opet u
svijet poruku ljubavi i mira.
Ali, i rijeka plemenitih ljudi sa svih strana svijeta
počela je užubano dolaziti, pokazujuci time da
nam je Stari dobri drug najveći čuvar mira i zajednistva, bez koga svijet ne može.
Vjerujemo, želimo da vjerujemo da to sada osjećaju i oni što u jednom vremenu izgubiše
razum pa se digose i PROTIV JEDNE
PROTIV DRUGE RIJEKE.
Morali bi se svi zbog tog sramnog čina stidjeti,
jer sudbina nam je jako davno odredila da smo
bili raskrižje- raskrsnica razno raznih pravaca i KULTURA -od čega mnogo toga ostade kod nas i postade zauvijek dio nas, zbog čega smo i bili stoljećima- vijekovima najljepša spona izmedju istoka i zapada.
Zato, neka nam naš stari dobri MOST-ĆUPRIJA ostane najbolji zalog te božije raznolikosti koja nam zivot znači.
A on svoj zavjet, što nekad davno primi, nikad nije zaboravio i opet svojim snažnim plećima daje utočište na svim stranama i desno i lijevo i najbliže i najdalje.

Ali, i jedan mali Kozarac te volio
i tugovao zajedno s tobom,
jer smo bolovali iste rane i
liječili ih istim najboljim lijekom,
LIJEKOM BEZGRANIČNE LJUBAVI.


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

"Vidiš ovu moju podignutu ruku, koja kao kameni cvijet osta, da svjedoči zločin vaš...
Vidiš ovaj cvijet sa latica pet, to je dokaz protiv vas, koje je vrijeme sačuvalo...
Vidiš li i čuješ vapaj moj, preklinjanje moje da me u životu ostavite...

Ova ruka moja osta podignuta, da te sjeća, i da pamtiš, da ti strah od Božije kazne ispunjava i noći i dane...

Predajem te Bogu Svemogućem ubico tijela i duha moga, neka ti Bog sudi, a ja ti oprostiti neću...."

Taif Rose 2013

Opširnije...